Ja uopće nisam luda.
Samo vodim bogat unutarnji život.
Zato ćete me ponekad (često!) vidjeti kako hodam ulicom i bez nekog očitog razloga se počnem drapat od smijeha jer sam pomislila na meni omiljenu knjigu "Tri čovjeka u čamcu" ili "Blago bogova".
Ili pjevušim u tramvaju, a glazba se nalazi isključivo u mojoj glavi.
Ili ću podići pogled sve dok mi glava nije okomita na ostatak tijela i promatrati ću oblake.
Ponekad mi i zasuze oči kad se sjetim kako moj Sinak mali zna plakati.
Jednom sam, prije nekih 10-tak godina, hodala u žutoj kabanici po Ilici prema trgu i iz sveg glasa pjevala uz neku pjesmu iz walkmana.
Volim sanjariti.
Možda tako uljepšavam vlastitu stvarnost.
Sanjam cijele filmove sa glavnim i sporednim glumcima,
za zapletom, kulminacijom i raspletom radnje,
jedino što u snovima nemam foršpane ni odjavne špice.
Sanjam i na hrvatskom, i na engleskom i na njemačkom jeziku.
Moja najčudnija želja koju sam imala u životu je bila i još uvijek jest je da mogu preskočiti cijeli život i saznati što se sa mnom i mojima događa na kraju, a onda se vratiti u sadašnjost i proživiti život do tog kraja.
Kao kad povirim na zadnju stranu knjige i saznam kakav će biti kraj,
ali bez da znam kako je do tog kraja došlo pa ionako moram sve pročitati.
Najdraža poslovica mi je "čovjek uči dok je živ" jer ako ne naučiš ništa za svojeg života to je isto kao i da nisi živio.
Kad posuđujem knjige u knjižnici, rijetko kad dolazim znajući koju knjigu želim posuditi. Najčešće se zavučem u redove između polica i puštam da mi koja knjiga zapne za oko. onda pročitam sažetak ili pitam knjižničarku o radnji tog djela, a onda tek odlučim da li ju želim čitati ili ne.
U Životu u svemu tražim sreću i pozitivnu stranu.
Mislim da za ovaj post ne postoji bolji zaključak od toga.
Post je objavljen 31.07.2009. u 15:25 sati.