Marketing
Zašto su "Atomi za mir" neprihvatljivi
Na portalu Alertonline objavljen je šesti nastavak mog feljtona Prošlost i budućnost ekologije. Nastavjam diskusiju o nuklearnoj energiji, pod naslovom Zašto su "Atomi za mir" neprihvatljivi. Prenosim nekoliko pasusa, za ostalo, nadam se da ćete smatrati vrijednim truda kliknuti na ovaj link i pročitait!
U naprednijem su svijetu planeri 1980-ih počeli shvaćati da je stalni rast neodrživ; do hrvatskih planera ta vijest nije bila stigla, a jednako je i danas. (...) Danas je teško zamisiti euforiju koja je zavladala oko nuklearne energije nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, kad je prošao prvi šok Hirošime i zaliječene ratne rane. Program "Atomi za mir" promovirao je krajem 1953. predsjednik SAD D. Eisenhower. Predviđalo se, da će nuklearni reaktori davati električnu energiju po cijeni pet puta nižoj od termoelektrana na fosilna goriva. (...)
Tolika čudesna, koncentrirana moć pod ljudskom kontrolom; to opija! Ali, naravno: ne ljudi naprosto, nego elite moćnika i vladara. Nuklearni gorivi ciklus, s golemom koncentracijom fizičke moći, zahtijeva i koncentraciju društvene moći. Gospodarenje nad materijom znači i gospodarenje nad priprostim običnim ljudima (...)
Nikakvo čudo, da su moćnici bili opijeni. Nuklearna energija obećava skoro neograničenu moć za stvaranje – ali i za razaranje, jer mirnodobska upotreba nuklearne energije uvijek je bila i bit će povezana s vojnom. Pa što onda? (...)
S druge strane, pravi intelektualci (koji ne pristaju biti samo "stručnjaci", kako sam napomenuo na kraju prošlotjednog članka), uviđali su dvostruku slijepu ulicu. U trećem nastavku feljtona ("O ekološkoj znanosti i ekologističkom mudroljublju") spomenuo sam, da sam u životu sreo troje ljudi, koje sam smatrao mudracima; jadan od njih je bio Ivan Supek. (...)
U intervjuu, kojeg sam s njim vodio 1999. godine, rekao je da je već 1950-ih bio protivnik ne samo vojne, nego i "miroljubive" upotrebe nuklearne nuklearne energije. Prvi od tri razloga jest neraskidiva veza vojne i energetske upotrebe. (...)
Ne smije se zaboraviti da ta veza "miroljubive" i vojne upotrebe postoji, i neraskidiva je. To nije očito kad promatramo samo jednu nuklearnu elektranu, kao onu u Krškom; ali moramo uzeti u obzir cjeloviti nuklarni gorivi ciklus, uključujući i obogaćivanje urana i eventualno reprocesiranje istrošenog goriva. Iako se bombu može imati i bez nuklearnih elektrana, njihovo postojanje olakšava da se dođe do bombe. (...)
Problem s Iranom danas je u tome, da se Iranci ne žele zadovoljiti samo kupovinom reaktora, nego žele i ovladati cijelim ciklusom. A kad već i susjedni Pakistan i nedaleki Izrael imaju nuklearnu bombu, kako to njima zabraniti? Jedino rješenje jest opći svjetski istup iz nuklearne energije.
Post je objavljen 29.06.2009. u 02:48 sati.