Uskoro će naš sadašnji stan u ropotarnicu povijesti.
Zamijenismo ga drugim, doduše starijim, ali eto - ponekad je veličina važna...
I u taj veći ćemo valjda uskoro preseliti, ukoliko se ne dogodi nešto neočekivano, na primjer, sruši se u potresu ili izgori do temelja, što me s obzirom na stvari koje se dešavaju u posljednje vrijeme i ne bi pretjerano iznenadilo.
(Ja inače vjerujem da stanovi imaju dušu, baš kao i stvari u njima. Vjerujem i da odjeća ima osjećaje i da je žalosna ako ju dulje vrijeme ne nosiš. Kad bolje razmislim, ja sam animist. Ili sam možda samo puknuta u glavu, tko će ga znati.)
Pa gdje ćeš stoga bolje prigode nego se s nostalgijom prisjetiti kako je sve u protekle četiri godine ovaj, još uvijek aktualni stan, igrao značajnu ulogu u našim životima.
To je stan u kojem sam naučila kuhati i u kojem sam naučila što se sa čime pere.
To je stan u kojem smo proveli nebrojeno zimskih večeri šćućureni u krevetu uz šalicu dobrog čaja i novu sezonu 'Family Guya', ili 'Spaced' (nažalost, postoje samo dvije sezone, a druga nije bila dobro zapržena pa je nismo mogli otvoriti), ili 'American Dad' (nije sjeo dobro kao 'Family Guy'), ili trilogiju 'Gospodara prstenova' (po stoti put), ili prve sezone 'Monty Pythona' (If I was not a barrister, a window cleaner me…), ili 'Panov labirint' (mučno, brutalno, i da, curica umre na kraju, a NE ode u podzemno kraljevstvo svom pravom tati, vi jebeni vječni optimisti!), ili 'Princezu nevjestu', ili…
Nadalje, to je stan koji je vidio nešto solidnih tuluma, među kojima je onaj prvi, za useljenje, bio definitivno najdekadentniji (ključne riječi: Pokemoni, Rod Stewart, ormar). Zahvaljujući mojoj prijateljici A. fotke s tog tuluma osvanule su nedavno na fejsu i na njima me uredno tagirala, tako da se cjelokupna građanska, poslovna i akademska javnost može osvjedočiti ne samo kako izgledam pijana ko krava, nego i da na crnu haljinu i crne čizme nosim bijele gaćice. Jupi.
To je stan koji je vidio moju transformaciju:
-iz studentice u dipl. prof.
-iz singlice u udanu ženu
-iz nemajke u majku.
To je stan u koji smo se vratili s Raba, Mljeta i iz Barcelone i rekli: 'Evo nas doma!'
To je stan u koji smo se vratili nakon 12 dana na Islandu provedenih isključivo u šatorima, busevima i avionima, pa nam je bilo jako čudno osjetiti čvrste keramičke pločice pod bosim nogama.
To je stan s velikom terasom na kojoj je uvijek bio gušt popit bocu vina uz malo sira, maslina i pršuta i filozofirati o glupostima. I koja je bila savršena za držat bicikle.
To je stan u kojem smo prva dva ljeta imali mrave, što me bacalo u očaj, a onda su odjednom nestali sami od sebe, tajanstveno kao što su se i pojavili.
To je stan koji nikada nije izgledao baš onako kako bi mi htjeli, jer je dosta namještaja ostalo od starih vlasnika koji su opsesivno obožavali crninu (u trideset kvadrata, for crying out loud), a nismo puno u njega ulagali jer smo pretpostavljali da nećemo dugo u njemu živjeti. No ipak smo se mic po mic uspjeli riješiti većeg dijela crnine, a vrhunac je bio kad smo konačno promijenili groznu staru wc školjku koja je imala onu stepeničicu na kojoj ti uvijek ostane govno… ne patim od suvišne finoće i senzibilnosti, ali NE, nemam se običaj osvrtati za svojim drekom da vidim je li i danas zdrave boje te treba li mi možda dodatni izvor željeza… ugh.
Za kraj, special mention zavređuje i šira okolina:
-parkić u kojemu smo igrali nogomet na snijegu,
-sunčana jutra u kojima su sve boje jasne i sve stvari imaju oštre bridove dok ja idem na posao i na biciklu se uspinjem kroz park na cestu,
-drvored pod kojim ovih dana šetam bebu gore-dolje, gore-dolje, gore-dolje, jer ju po pasjoj vrućini ne mogu šetati nigdje drugdje.
To je to.
Kvarta mi neće biti žao.
Stana možda hoće u nekim segmentima.
Moving on…
Post je objavljen 30.07.2009. u 23:32 sati.