Nikada ne bih pomislila da bih se mogla JOŠ više promijeniti u godinu dana. Ali jesam. Ništa čudno, s obzirom koliko se dobrih i još više loših stvari dogodilo. Neću vas zamarati tim nebitnim činjenicama, već vam samo želim reći da se sve, ali baš sve događa s razlogom. Možda se ponekad čini kao da ništa nema smisla i onda u očaju glasno viknete pitanje ZAŠTO??? E pa ja odgovor na to pitanje zaista nemam. I ja sam se neprestano to pitala svako jutro kada bih ustala. ZAŠTO baš danas opet moram ići u onu jebenu rupčagu zvanom škola? ZAŠTO je baš danas ponestalo kaladonta?? Imam još milijun takvih posve nebitnih pitanja.
Ali ona uopće nisu bitna (kao što sam rekla). Bitna je naša odluka. Hoću li se pomiriti s tom činjenicom da nikada neću naći odgovore na neka pitanja i pokušati nastaviti sa svojim životom ILI ću se jednostavno ubiti i pokušati naći odgovore na pitanja na onom drugom svijetu na koji navodno idemo kad umremo. E prije godinu dana pokušla sam s onim drugm rješenjem. Vjerujte, nije uopće vrijedno niti pokušavati. Ne, nije stvar u boli. Uopće nije boljelo. Već kad sam shvatila da sam skoro ostavila one osobe koje mi toliko znače. Koja sam glupača bila.
Eh, tu sam, ajmo reći krizu, prebrodila. Mislila sam da ću se trgnuti i nastaviti kolko-tolko normalno živjeti. Još veća greška. Kad shvatiš da tvom ocu nikada nije dosta kolko god se ti trudila, onda sam jednostavno digla ruke. Od škole i svega. Jer jebeš ti to kad i svoje zadnje atome snage za život usmjeriš u školu, nije dosta. Počneš se blago drogirati, pojebeš se s nekim kako bi imala neki osjećaj da bar imam svrhu za nešto, počneš namjerno mazati oči starcima i profesorima, dok poslije škole zapališ joint i misliš kako oni naivno vjeruju da sam dobra mala curica. Ajme, koliko grešaka!! Na kraju još jedene jebene školske godine, napokon sve izađe na vidjelo.
Hah, koja je to bila pljuska za sve oko mene. Desetak neopravdanih, dva popravna iz jedne i jedan iz druge škole, trava u torbi,... Kada te tvoj vlastiti otac nazove droljom, parazitom, kurvom, onda zaista ništa ne ostane. Samo ljuštura s osnovnim funkcijama za život. Lagala bih kad bih rekla da mi je sad svejedno. I ja želim imati normalan život kao i svi drugi. Ali ga nemam. Niti ću ikada imati.
To je vjerojatno tako trebalo biti. Jer kao što sam rekla, sve se događa s razlogom...
Post je objavljen 30.07.2009. u 23:16 sati.