kao ona ciganka iz pjesme koju nikad više nisam našla, u raskoraku iznad želje, očaja i jarka, što je u trbuhu kovitlala tupu čežnju za životom.
(svaki lik iz fikcije smatrala sam prestvarnim)
pa pogledam van u oštro odrezanu polovicu mjeseca (da zalajem napola?), pa dolje u mračnu raskuhanu ulicu (da potrčim ili prošetam?), pa na cipele statično nalegle na parket (beskorisne u ne-kretanju).
(induciram stanja, kad već neće nitko drugi ;)
Post je objavljen 30.07.2009. u 23:16 sati.