Marketing
Snovi
Kao i svake večeri, kad svi odu na spavanje, izlazim na terasu. Jedna od mojih loših navika je da sjednem u mladoj, hladnoj noći te zapalim cigaretu i gledam divno nebo.
Pun mjesec. Tu i tamo, proleti skupina oblaka, pa ga sakrije. Zvijezde se milo smiju mojim snovima. Poručuju da ne vjerujem u njih. Neka se probudim. Život nije bajka.
Razmišljam što ću sa sobom. Jedan period mog mladog života završio je. Sada počinje drugi. Te riječi čula sam od dobrog prijatelja. Onakvog kakvog traži svaki čovjek. Kojem možeš reći sve, bez da te osuđuje. Ja sam imala sreće i upoznala ga. Ali on je otišao. U grad, na studij. I namjerava tamo i ostati, od svih mjesta koja je posjetio, najviše mu se tamo sviđa. Ostavio nas je.
Baš kao i David. Ah, David. Jedini razlog zbog kojeg još živim u snovima. Još uvijek se nadam da će doći. Bit će kao i danas pun mjesec. Velik i plav. Kao i obično sjedila bih na terasi. Pušila i čekala.
Rasvjeta se već davno ugasila. Jedino svjetlo dolazi od plavog mjeseca. Mog zaštitnika. Njega i zvijezda koje sjaje i smiju se.
Sjeo bi pored mene. Zapalio bi. Iako ne puši, samo još jedna navika iz prošlog života.
Slatko bi se nasmijao. Samo da otopi led u mom srcu. Da kaže evo me, stigao sam.
Nijedna progovorena riječ. Samo tišina, savršena tišina. Koju s vremena na vrijeme pokvari lajanje susjedovog psa.
I otišli bi. On, ona i ja. Nas troje. Zajedno, na zapad.
A iza nas sviće još jedno jutro. Ljudi se bude. Ljudi s kojima sam živjela punih 13 godina. Koji ništa ne slute. I nije mi žao što ih ostavljam.
Dobila sam sve što sam ikad željela. Njega. S njim, dobila sam cijeli svijet.
Naravno, zvijezde se i dalje smiju. Budalice. On ne postoji.
On je, još jedan, samo imaginarni prijatelj. I povjerovala sam im.
Post je objavljen 29.07.2009. u 23:00 sati.