Mihael joj je neprestano ulazio u misli. Sljedeći dan se nije mogla natjerati da prati na satima. Mislila je samo o Mihaelu i o tome kako ga želi ponovno vidjeti. Bilo joj je tako fino razgovarati s njim. Nastavnici su je neprestano upozoravali. Dani su prolazili. Lidija se tako nadala da će je Mihael opet pozvati da se vide, no nije. Nadala se sve do nedjelju navečer, kada je ostala sama u cijelom internatu (uz nekoliko nastavnika). To joj je nekako tako teško palo. Zašto ju je Mihael zadnji put zvao da joj ono objasni? Mislila je da mu se sviđa, ako mu je toliko stalo šta će ona misliti. A i…mislila je da mu je bilo lijepo s njom zadnji put… A izgleda da nije bilo… Lidija je tužno uzdahnula i odlučila da joj to ne pokvari raspoloženje. Izišla je u vrt prošetati. Na neki način, nadala se da će sresti Mihaela. Otišla je do klupe na kojoj su se do sada dva puta vidjeli. Sjela je i zatvorila oči mirišući noćni zrak. Ipak ga neće vidjeti večeras… šteta. Odjednom začuje da je netko sjeo pored nje. Okrene se i ugleda Mihaela. Od pogleda u njegove plave oči sva se naježi. Smiješio joj se je. I ona se njemu nasmiješi. “Vidim da si opet ovdje. Nadao sam se da ću te ovdje vidjeti, stalno razmišljam o tebi, nisam se usudio da te pozovem da se vidimo.”To je bilo ono što se Lidiji sviđalo kod njega, ta iskrenost i jednostavnost. Lidija se samo nasmiješi i slegne ramenima. Uskoro su počeli razgovarati. Nije bilo te teme koja im nije odgovarala. Nakon nekog vremena Mihael uzme ružu i stavi je Lidiji u kosu. “Lijepa si.”, reče joj. Lidija se nasmiješi. Osjeti da joj se obrazi crvene. Nikad joj se to nije događalo pred nekim dečkom. Gledala je u Mihaela, i on je bio lijep, sa tim blistavim osmijehom, plavim očima i plavom kosom. Naravno, to mu nije mogla reći. Mihael joj prstom pređe preko lica. Lidija je gledala u njegove oči. Taj njegov dodir… Prouzročio je cijelu zbrku u njoj. Opet osjeti lupanje srca, tako jako da pomisli da ga i Mihael može čudi, osjeti leptiriće u trbuhu i sva se naježi. Vidjela je kako joj se Mihael približava. Zatvorio je oči, pa ih zatvori i ona. Osjeti njegove usne na svojima. Imala je osjećaj da će se sva rasprsnuti od osjećaja koji su se nakupljali u njoj. Bili su to prelijepi osjećaji i Lidija poželi da ovaj trenutak traje zauvijek. Odjednom osjeti da će se rasplakati. Odmaknu se od Mihaela i otrči u svoju sobu. Čula je kako je Mihael doziva, no nije se osvrtala. Legla je u krevet i počela plakati. Ni sama nije mogla shvatiti što osjeća, niti zašto plače. Čula je kako Margot ulazi u sobu, ali se pretvarala da spava. Željela je razmisliti, shvatiti što se s njom dešava. Nešto čudno je osjećala prema Mihaelu. Nikada to nije ni prema kome osjećala. Nije mogla shvatiti zašto plače. Toliko je toga osjetila u istom trenutku, jednostavno je bilo previše toga što nije poznavala, previše novih osjećaja. Na neki način se prepala toga što je osjećala… Ali jedno je znala, bila je zaljubljena u Mihaela i sve joj se sviđalo, njegova blizina, dodiri, a tek poljubac… Lidija zaspe znatno mirnija. Sutradan je bila tako sretna da joj je sve išlo za rukom. Bila je dobra na nastavi, a na ručku je sve ispričala Margot. Imala je osjećaj da je Margot jako drago zbog nje. Lidija nije mogla čekati nedjelju da ga vidi. Odluči ga potražiti prije večere, no nije ga uspjela naći. Pomalo razočarana ode na večeru. Kada se vratila u sobu poslije večere primijeti na krevetu buket ruža. Uz njih je bila poruka: Noćas u ponoć. Ako ne dođeš, znat ću da ti nije stalo. Lidija je znala da je od Mihaela. Nije mogla dočekati ponoć. Cijelo večer se spremala, uspjela je nekako u isto vrijeme da ispriča sve Margot. Lidija je bila presretna, a u isto vrijeme i tako nervozna. U pet do ponoći polako je sišla u vrt. Uspjela je neopaženo doći do klupe, to i nije bilo tako teško, skoro svi su spavali. Tamo ju je već čekao Mihael. Opet joj je poklonio ružu. Čim je Lidija sjela, on počne: “Izvini zbog onog, znaš…” Nije stigao završiti rečenicu. Lidija ga snažno poljubi. Očito mu nije smetalo jer ju je zagrlio. Neko vrijeme nakon toga su se samo gledali. Izgledalo je kao da im riječi nisu potrebne. Odjednom Mihael progovori: “Znaš… Možda je glupo da to kažem, ali… Ipak, jako malo se poznajemo, no… Volim te” Lidija ga pogleda. Opet osjeti sve ono što je noć prije, no ovaj put se ne preplaši svojih osjećaja, već je jednostavno bila sretna. “Znam, i ja se nekako tako osjećam.” Mihael ju poljubi. Nakon što su se razdvojili, Mihael upita: “Mislim da to baš i nije potrebno, ali bolje da se držimo formalnosti, pa.., Želiš li mi biti cura?” Lidija samo klimne glavom. Onda su počeli pričati. O svemu. O svojim osjećajima najviše. Lidija je primijetila da joj je lako njemu povjeriti svoje osjećaje, osjetila je da je on razumije i kasnije joj je bilo lakše, najviše zato što je shvatila da on osjeća slično kao i ona. Postajalo je prohladno. Mihael primijeti da Lidija drhti, pa je ogrne svojom košuljom. “Mislim da je vrijeme da pođeš u sobu, a mi ćemo se uskoro vidjeti.” Mihael je još jednom poljubi. Lidija je mislila da će Mihael sada otići, no on je otprati sve do vrata njene sobe. “Laku noć”, reče joj i poljubi je. Lidija mu vrati košulju i uđe u sobu. Margot, naravno nije spavala već je čekala Lidiju da joj ispriča novosti. Lidija joj sa oduševljenjem ispriča sve, bilo joj je tako drago kad je vidjela da je Margot sretna zbog nje. Nakon dugog razgovora Lidija konačno zaspe, razmišljajući o Mihaelu.
Post je objavljen 28.07.2009. u 17:30 sati.