Marketing
When you get what you want but not what you need…
Čitam: Pročitala sam odličan roman, Ja se ne bojim. Autor je Niccolo Ammaniti.
Trenutno čitam- djevojka s bisernom naušnicom, Tracy Chevalier,
Gledam: Povremeno u monitor da vidim što je novo na fejsu. Televizor je ugašen. Gledam lica svoje ekipe i ljudi koji su mi tako nedostajali zadnjih 12 dana ^^
Slušam: Posoljeni zrak i razlivena tinta. Mirakul. Tajna vještina.
Coldplay.
I pjesmu Stars & Boulevards relativno nepoznatog benda Augustana.
Iiiiii apsolutno prejebenu pjesma- Prelude 12/21- AFI.
Iiiii Fear Of The Dark (Duck xD) u sjećanje na gimnazijske fešte ^^
Dvoje djece, poznata nam duga ulica, školski hodnici stare osnovne. I ono dvoje djece, Ti i ja.
I mobitel koji je nekada znao zazvoniti u kasnim večernjim satima. Tvoja poruka, mali znak pažnje, tek usputan nagovještaj da me iduće jutro prije škole čekaš na našem mjestu.
Naše mjesto? Samo obično skretanje gdje se naše ulice dodiruju, samo obična kuća na kraju, meni tako posebna, jer uvijek znam da me iza njezina ugla čekaš ti.
I minute postaju sekunde, vrijeme gubi svoju dimenziju.
Koračamo asfaltom.
Smijemo se, svađamo, volimo, mrzimo, prepiremo, razgovaramo… I ti me, slučajno, u prolazu, dodirneš.
Bujice osjećaja struje mojim tijelom, želim vrisnuti, viknuti tvoje ime na sav glas, zagrliti te, zaroniti glavu u tvoja prsa, utopiti se u opojnom mirisu tvoga tijela, reći ti da te volim.
Koračamo asfaltom.
Samo te nježno okrznem u hodu, pogledam ispod obrva.
Vrištim i dalje.
Sjedim, ubijam dosadu, minute postaju godine. Čekam kraj, čekam odmor samo da te vidim. Da mi uputiš jedan pogled, da me opet ramenom dotakneš u prolazu, premda smo sami i nema nikog oko nas.
Zvono.
Trčim van, ubrzavam korak, neprimjetno se vrebam iza tebe. Zamijetiš me. Zastaneš. Nasmiješ se. Koračamo asfaltom, smijemo se.
Gledam u ekran, tvoje ime se pojavljuje na dnu ekrana. I pojavljuje se iznova, treperi narančasto svijetlo.
Uvijek si našao neku pojedinost koju si mi zaboravio reći.
Ignoriram sve druge, sva narančasta svijetla na dnu ekrana postaju nebitna. Vrtim se na stolici, VRIŠTIM od sreće, smijem se na sav glas, prstima letim po tipkovnici…
Nešto ti značim
……………
Pokušavam biti hladnokrvna, reći svima da su moji osjećaji prema tebi prošlost.
A ja pišem priče, oživljavam one sekunde s tobom, želim da su trajale duže… i duže.
Želim nazad tvoju naklonost, zainteresiranost.
Da druge ne postoje.
Da pričamo satima. Da mi pričaš. Pričaš o ljubavi. O ambicijama. O željama. O meni. Da izgovoriš moje ime. Da me provociraš na onaj neodoljiv način i izazivaš reakcije koje si dopuštam samo u tvojoj blizini. Da me natjeraš na smijeh, da me čitavim putem do kuće guraš ramenom. I da trčimo ulicama misleći da ćemo zakasniti. I da zajedno padnemo s bicikla. I da zajedno prešetamo pola grada, zađemo u nepoznate dijelove, šetamo nasipom. Da zajedno u centru grada jedemo čokoladu i idemo zajedno kupovati tenisice. Da jedno od drugog prepisujemo zadaće. Da me uvijek presretneš na hodniku, ispituješ me što je bilo u testu, posuđuješ mi bilježnice, žicaš koju kunu… Da mi kupiš bombon za Valentinovo. Da u gradu pijemo zajedno. Da druge pravimo ljubomornima. Da skačemo i pjevamo na svim gimnazijskim veselicama.
Zajedno.
………
A onda si se promijenio. Postao si svjestan svojih prednosti, počeo ih iskorištavati.
Prije sam željela da budemo više od prijatelja.
Sada želim da budemo samo prijatelji, onako, kao nekad. Bez tvog pretvaranja.
Mrtva točka. Stojimo na njoj.
A samo ti želim značiti kao nekad.
I kad potamni zlatnina, i ćutim da je gotovo
ja plovim miran i čuvam to sto imam,
tu varku da sam za te ipak drukčiji od svih bivših.
Još ti se radujem, a nemam zašto biti ponosan na nas.
Još ti se radujem, i svoje tajne tebi govorim na glas,
k'o da s nama sve je isto kao prije, a nije.
Postoji tajna vještina: srcu se pokoriti,
i to su priče za djecu u koje ne želim sumnjati.
Plovim miran, baš kao da još te imam,
i lažem da sve je dobro i da bolje ne može, a može.(Plovim miran, baš kao da još te imam, i lažem)
da sam za te ipak drukčiji od svih bivših.
Mislim da sam dužna ispriku zbog uvodnog dijela posta. Bilo je jače od mene.
A i pjesma je ubojita, doslovno. Slušala sam ju, po prvi put da baš slušam riječi. Tako brutalno istinita, razara kada ju slušaš.
Inače- Gibonni- Tajna vještina.
Probudile se stare uspomene. ^^
I da. Došla sam s mora. Recimo da je bilo dobro.
Istina, vrzma mi se po glavi ona misao… pazi što želiš jer možeš to i dobiti. Željela sam to- i dobila sam to. I tek onda shvatila da to uopće ne želim.
ALI.
Recimo da uopće ne žalim zbog jedne večeri. I recimo da bih ju ponovila, iako osjećaji zaljubljenosti nisu igrali apsolutno nikakvu ulogu te noći. Svejedno- bilo je dobo. ^^
I da mogu, bila bih tamo još 10-ak dana. Ali nema do mog grada- užarenog gradskog asfalta, našeg igrališta, mosta, hladnog kakaa, društva…
Dolazak u zlatnu dolinu- neprocjenjivo! *-*
Zabava mi je trenutni prioritet. Nije baš da prepoznajem sebe u tom obliku ali… Ljeto je. ^ ^
Vani sam svaku večer. Subotom partijamo bez granica. Plešemo i na lake note. I nije me briga :P
Počinje me brinuti pretjerano zanimanje nekolicine dečki. Kako god. Nema žurbe. Tražim nekog ko će mi se zaista svidjeti. I da. Jedan mi je zapeo za oko :D
I mislim da bi to bilo sve. Uskoro očekujte i novo na priči.
K vragu. Mrzim ovaj post. -.-˝
p.s-
Prelude 12/21- AFI.
Izgled likova mi definitivno kvari dojam, ne volim taj njihov stajling, šminku… fuj. Ali pjesma. Damn!!!!!! Inače, iz OTH-a je, 4. sezona mislim.
Pusaaaa ^^
UPDATE.
Pri povratku s mora, zastali smo u Rijeci na nekih sat vremena.. obavljen brzinski šoping, kupljene i nove starke aww *-*
malo sam ih mutavo uslikala, ali nvm ^^
Pusaa :P
Post je objavljen 28.07.2009. u 14:23 sati.