Pregled posta

Ja i moj mali kumpanjo

Vruće je već duže vrijeme. Svako ljudsko biće se kuha izvana i iznutra, osim ako se nije na mjesec dana samoizoliralo u klimatiziranoj prostoriji, nije klošar poput ovog na gornjoj slici koji se vjetri na klupici ili nije jedan od onih zametaka/višaka ostavljenih u frižiderima koji uzaludno čekaju roditeljsku milost da i oni postanu djeca i samim tim zanimljivi medijima i saborskim zastupnicima s natpisima na majcama. Ali neću o toj preteškoj temi, pa evo nešto lakše, na temu uzgoja djece i kućnih ljubimaca.
I važem li i ja uvijek istom vagom kod tih stvari....

Kumpanjo 1

Išli smo prije koji tjedan po prvi put u kino sa Prijestolonasljednikom. Bio je iznadprosječno dobar (potomak) i zatravljen barem prvih pola sata velikim platnom po kojem su skakutali dinosauri. Nakon uspjelog eksperimenta otišli smo na sladoled. I sjedimo tako u hallu Cinestara pokraj dvije gospođe srednjih godina. Pokraj nas, gore-dolje u trku su promicala dva fakina Prinčevih godina. On je mirno sjedio jer je ledena poslastica prioritet, no pokazujući inače kod ostalih hranjenja zatomljenu, zavidnu vještinu brzog baratanja žlicom, isti je brzo slistio. I sišao sa stolice da se pridruži neodoljivoj trci s vršnjacima.

Živahan je, to svakako da...



I tako je u prolazu očesnuo palac od gospođe što je sjedila do nas. Nisam niti skužio. Tek kojih deset sekundi nakon tog nemilog čina prva rečenica koju je gospođa izustila bila je doslovce:

"Uff.. danas svaka budala ima djecu."

Učinilo mi se da sam nešto čuo, ali nisam obratio isprva pažnju niti sam vjerovao da netko može to a priori kao prvu konstataciju izjaviti. Žrtva, deblji dio dvojca, obratila se svojoj mršavijoj sujedačici sladoleda, no dovoljno glasno da i mi čujemo.

"Ovo derište mi je skoro odnijelo palac, a imam zanokticu. A starci mu samo sjede i prave se blesavi".

I puhnuvši još jedanput, ponovo zaronila žličicu u sladoled. Dakle, definitivno se nije previjala od bolova.
Ne odoljeh, moja greška.

Oprostite, gospođo, u čemu je problem? Mislim da sam čuo neki komentar?

"Dobro da ste napokon čuli. Vaš mali mi je zgazio palac, a boli me od zanoktice. Dijete vam je k'o divljak skočilo a vi niste ni mrdnuli."

U uobičajenom tijeku događaja naravno da bih pokrenuo mehanizme građanske uljudbe koji uključuju pozivanje Princa natrag, traženje da se ispriča i da nauči da se ne smije srljati sa stolca bez gledanja itd itd. ALI kada su prve riječi koje čujem "svaka budala može imati djecu" nećeš majci. Ipak zadržah isprva etiketu.

Gospođo, kao prvo, niti sam primjetio što se desilo niti vidim da se desilo nešto strašno, on ima tri godine i nije zavrijedio zbog toga da ga zovete divljakom, a pogotovo ne da vam prva riječ bude kako sam ja budala.

"Ja nemam djecu jer se ne petljam u nešto zašto nisam sposobna, a vi ako niste naučili odgojiti svoju djecu, onda ih isto niste morali imati"

Mislim, odmah mi je bilo jasno. Srednje godine, šef na poslu & kile su stisnuli obruč, ostalo je još par frendica za otić' na sladoled, gorčina jednolične svakodnevnice se nakuplja, plus što je vrućina u gradu i negdje se mora iskaliti. Ali ne na meni i mojima, hebemu. Neka si nabavi nekog psa, rekao bi Mile. Ali ja budala (možda me i točno okarakterizirala?) idem u daljnju raspravu. Uzapćenica mog srca je mirno listala novine i tu i tamo pogledala u našem pravcu, no ona je ipak tower of strength. Kod nje donjeg razgovora ne bi ni bilo, makar i započeo uvredom, u nekim stvarima je jednostavno budist a tipka "ignore" je uvijek spremna. Za razliku od mene pjetlića, koji jednostavno ne može odoljeti crvenoj krpi sitnoagramerskog lumpenproletarijatskog prigovaranja svemu i svakome. Jedna takva sitna duša poput gospođe kojoj su prošli svi životni vlakovi, valjda čuči i u meni.

Gospođo, ako je vaša ideja da trogodišnjaka vežem lancima da sjedi na miru i dijelim pljuske čim se pomakne, ondav točno velite da, obzirom da nemate djece - ne znate odgajati trogodišnjaka niti kako ga ja odgajam. Vaš bezobrazluk mi još bolje pokazuje da nemam s vama što razgovarati niti ću se ispričavati, taman da vam je smrskao palac - a nije, jer vidim da i dalje mljackate svoj slatkač.

Ogorčena građanka mi je okrenula leđa i prijateljici kojoj je na licu već bila i iznimna nelagoda doslovce izustila:

"Nije ni čudo da je mali divljak obzirom kakav mu je otac".

Što ste to sad rekli?

"Kaj ti (kakvom god se agramerštinskom ideologijom služili, niti najsvjetliji primjeri nisu imuni na brzinsko prelaženje na ti) mene sad prisluškuješ? Jesi ti normalan? Pusti me na miru ti i tvoje dijete, tko te što pitao?"

E, onda je dobila samo djelić onog što je zaslužila, dok sam se dizao od stola i išao platiti. Najgore je doduše bilo tek "frustrirana babetina", no mislim da je iz tona i izraza lica mogla shvatiti kako mi se niti najmanje ne sviđa njezino prelaženje granica, pa sam i ja vratio. Ne kažem da sam idealno postupio, no ovo pišem stoga što ima širi kontekst i nije jedinstven slučaj na koji sam naišao.

Mnogi ljudi od kojih neke i znam, nekad opravdano, nekad ne, jednostavno ne vole malu djecu u blizini. Pogotovo ako su npr. u Svetinjama poput restorana ili na plaži, ne prihvaćajući makar malo benevolentno da djeca, koliko god stara ili razumna bila, uvijek nešto žvrgolje ili hodaju okolo. To njurganje sam toliko puta čuo i za druge i za sebe, pa mi je draga moja obudovjela sugovornica tek pružila mogućnost da izventiliram i moje čuđenje zašto se nema barem malo tolerancije za to. Nismo mi roditelji baš tolike budale (barem većina) a da se nećemo ispričati ili smiriti djecu ako su previše nemirna - AKO nas se prije toga odmah ne napadne najtežim oružjem, natopljenim tko zna zapravo kojom drugom frustracijom.

Uostalom, ne dam dirati u svog malog kumpanja, pa i zbog toga što je, odgojem stečeno ili ne, od malena sviknut da treba (simbolički) pomoći, zlato overprotektirano... pa tako i kod npr. pranja tepiha na vikendici



ili vrtlarenja...



Rubrika Zvjezdani trač

Ima i svakakvih roditelja, naravno. Sa svakakvim derištima i svime onim što ide na roditeljsku dušu, teško mi je dirati u onu delikatnu dječju dušicu, pogotovo ako su predškolske dobi.

Iako magazini i žuta štampa obožavaju objavljivati "naš prvi Božić s bebom" foto-sessione i intervjue hrvatskih starleta i glumica čim izrode dječicu, te žvaču priče kako su mali Luka, Borna, Armand i sl. svjetlo njihovih života i puni su savjeta, pa malo ne svaki drugi odmah i napiše knjigu o majčinstvu, evo i jednog od mojih iskustava (uz npr. kada je klinkica glumice E.O. jela šljunak u parku dok je ista pričala s frendicom, a na moje upozorenje da joj beba jede šljunak, E.O. mi vratila, grleći odjednom dijete da joj ga valjda ne otmem "ne dirajte u ono što vas se ne tiče").

Naime, ima sjajan park u središtu ZG-a, u Dalmatinskoj. Zatvoren zgradama, čak nema niti puno šetača pasa. Pješčanik pun kantica i lopatica, puno hlada i birc s dobrom kavom odmah do sprava za igranje. Milina.



U park zna tako doći i više prominentnih filmskih i kazališnih glumica s potomstvom. Jedna od njih (B.G., 37), u prilično neglamuroznoj trenirki koja joj visi sa izgladnjelih ramena, obično telefonira po sat vremena, dok sinčić, zvijezda špice, Gloria i Story-a, okolo harači. Fair deal, no jednom je npr. stisnutom šakom dva puta razvalio Princa po leđima (ne izmišljam), zbog toga što mu ovaj nije odmah dao nekakav kamion. Ja ne reagiram niti interveniram u dječje prepirke, ali hebemu pratim razvoj situacije. Jer je Princ uplakan kao kišna godina još par minuta meni tulio u krilu... Niti da bi pogledala, osvrnula se, ako ništa barem na buku koja dolazi iz pravca gdje je i njezino potomstvo, sad pride još i držeći letvu u ruci.

Ali zato nije propustila jednom u istom parku optužiti i našu Mater Familias za krađu igračaka :) Kako drukčije shvatiti? Nakon duljeg telefonskog sessiona, žurilo joj se nekud i zgrabila svog potomka kako bi krenuli. On je pak cvilio da mu nedostaje nekakva figurica. Obzirom da nije bilo puno ljudi u parku, a g-đi glumici nije na pamet padalo (ili bi to bilo ispod časti) malo pogledati po pijesku i okolo po igralištu, u bijesu je krivo spojila 2 i 2. I Opunomoćenicu Mog Srca obilazila kao mačka oko vruće kaše, naglas više puta sikćući "ovdje ima roditelja koji tuđoj djeci kradu igračke, nečuveno!".
Supružnica je naravno uključila svoj poznati "ignore" gumb i gledala tek sa zanimanjem kako ova preneražena skakuće okolo. I dalje ne tražeći igračku, koja je doslovce bila metar dalje u pijesku.

Tako da razumijem sve vas njurgače bez djece, roditelji znaju biti nesnosni, djecu ne bih optuživao, ali molim ipak za malo razumijevanja.

Kumpanjo 2

E, ovdje je došla na test moja sposobnost suživota. I pokazalo se da se može, kad ima razumijevanja s obje strane!

Park Ribnjak je šetalište pasa. Promenada se odvija i kroz malo dječje igralište, ali to sad nije tema, već sam se dosta pohvatao oko toga.
Uglavnom, odebljao sam i pada mi tonus za svakodnevne obveze pa sam unazad mjesec, dva, otišao u isti park pred večer par puta tjedno trčati.
I tako trčkaram ja u mlačno predvečerje i još se k tome dodatno opterećujem s Radio Marijom koji mi je zapeo u slušalicama, a ne da mi se stati i promijeniti stanicu. S prvim uličnim svjetlima u park ulaze buljuci tinejdžera metalaca i skupine prijatelja ponosnih vlasnika pasa. Na jednoj okuci, kako su oba vlasnika pustila peseke, ovi krenuli ravno na mene, lajući. Ja usporim da ih ne izazivam, ali ovi i dalje laju i idu mi uz noge.
Čujem već izlizanu frazu koju je rekao netko od psećevlasničkog društvanca koje je pušilo sjedeći na klupicama:

"Ma neće vam ništa, samo vi idite dalje!"

Kak da idem/trčim dalje ako mi doslovce probijaju uši od lajanja, te prolaze kroz noge? Dobro, prešutim prvi krug. Napustili su me nakon 100 metara.
Drugi krug, opet na okuci, psi odmah kasom do mene. Ista stvar. Znajući kako su ljudi osjetljivi i želeći da ne budem kao Gospođa koju ni sladoled koji je jela nije odgorčio, zamolim:

Oprostite, ali ne samo da ne znam hoće li me ugristi, nego ne mogu trčati. Shvaćate? Molim vas nekaj napravite.

E, tu sam dirnuo staro agramersko puntanje, koje je poteklo valjda od predominantno zagorske krvi koja se u Zagreb slijevala godinama.

"Neće vam ništa, velimo vam. ALI ovo je jedna od 30 zagrebačkih livada za koju zakon dozvoljava da se mogu raspustiti psi da trče. Znate to?"

E tu se budi i stari puntar i izučeni pravnik u meni, svoj trpeljivosti unatoč. Utvaram si da sam praktično sličan prigovor onome koji je Sladoledarka imala (s velikom razlikom da su djeca ipak nešto drugo nego psi), obavio na uzorniji način. I to argumentirano. I moram priznati da smo svi lijepo i civilizirano riješili stvar. Može se!

Gledajte, kao prvo nije sigurno zakon nego neki komunalni propis (tu su sad kolektivno s klupica odmahnuli rukom, kao nevažno), ako jest uopće. Kao drugo i važnije, jedna je stvar raspuštanje pasa, a drugo je moje pravo da unatoč tome šećem istim prostorom a da psi ne krenu na mene. Uostalom, ne trčim po livadi nego po ovoj pošljunčanoj stazi. I stvarno ne znam predvidjeti kako će se ponašati neki pas, obzirom da imam loša iskustva. Jedan je buldog na mene skočio u bircu samo zato što sam zamahnuo rukom, a vlasnik me u zadnji čas spasio.

No stigao je razumni odgovor, s rečenicom istovjetnom kao mojom gornjom "ima i svakakvih roditelja".

"Ima svakakvih vlasnika pasa. Znamo, znamo. Pazit ćemo na pse kad budete protrčali ponovo. Sve se da riješiti."

I bi tako. Protrčah ponovo, spustila se cura i jedan dečko s klupica, dozvali pse. Jedan je došao nazad, drugi s pristojne udaljenosti nastavio trčkarati za mnom po stazici. Lajući tek toliko. Ionako je bilo moljenje krunice na Radio Mariji, pa je to čak bio i dobrodošli auditivni dodatak.

I tako smo otrčali u mlačnu ljetnu noć, još stotinjak metara, svaki krug. Ja i moj novi mali kumpanjo.

Vježbanje demokracije, šta ćeš.





Post je objavljen 28.07.2009. u 10:01 sati.