Kad sam prvu put pročitala Aleph udarac sjećanja je bio tako snažan da sam se vratila na početak. Još kao dijete, pričali su mi o tome, ne bez ponosa, jedno jutro otvorila sam oči i rekla majci: Cijeli se svijet nalazi u mojoj glavi. Tada nisam ništa znala o Alephu. Živjeli smo kako smo živjeli, samo su međusobni odnosi nas malobrojnih i mi u očima jedni drugih bili važni i taj smo svijet razvijali tako intenzivno da smo vanjskom svijetu morali sličiti na brod luđaka. Sve do samostalnosti kad nam se sve srušilo u prah i pepeo. Sve se srušilo, naši životi i naše djelovanje je postalo beznačajno. Jamrali smo nad svojom sudbinom, a bilo bi bolje da smo svi umrli.
Jer što je smrt?
Ali ja sam vjernica rimokatoličkog značenja i život je u tom slučaju patnja inače kasnije neće biti nagrade.
Naišla sam na ovaj tekst među doc., tražeći nešto posve drugo. U prvi tren nisam znala jesam li ga ja to napisala i povodom čega, a onda mi je sinulo da bi morao biti komentar na nečiji post.
Zapravo mi je zgodno došao uz sinoćnji razgovor sa dvojicom sinova. ( tu ide dobro ona Slamnigova koju prepričavam jer ne znam napamet: Uvijek nešto fali…. Falimo mi sami…)
U svakom slučaju puna je kuća (Stan, ali ja uvijek kažem kuća. Rođena sam u kući ). Jedan od njih mi se tuži ili prigovara,jer ja sam majka svima njima i hoću ih oko sebe i da su zajedno, ali on kaže: Upravo sam počeo raditi- a to vam znači stvarati, sjedi za računalom i slaže ideje i gotove stvari, - a sad više ne mogu, kaže. Previše nas je.
Znam taj osjećaj. Koji put bih sve svoje obveze zaboravila, izbrisala i radila ono što me taj tren više zanima.
Jedan od njih kaže mi: Ti si majko zadnja od generacija sa zemlje koja pamti prošlost. Mi smo već stigli s neba. A moja djeca njih baš ništa iz prošlosti ne zanima. Rađaju se posve drugačije generacije.
'Indigo djeca', kažem glupo.
'Pusti te izmišljotine. Priče za žutu štampu.' On misli dalje od toga.
Nove generacije!
Tako je to. Sigurna sam koliko god me vole da im idem na nerve. Dosadna sam im, kao što su i meni moji stari bili dosadni kad bi počeli pričati glasom ruskih skaski (skaska nije dosadna, dapače).
Ja sa zemlje!?
Dolazim iz samih dubina oceana, samo to nije razgovor za majku i njene sinove, a i unučad se vrti oko nas.
Gledam u Aleph.
Stvarnost je iluzija.
Post je objavljen 28.07.2009. u 09:07 sati.