Sve je to previše puta ponovljena priča. Znam.
Moj mali Voljeni. Mirno diše u snu i srce mu tiho odbrojava još nekoliko zauvijek prošlih trenutaka.
Oči se pune suzama, tko zna zbog čega, i kaplju, tiho, bezvučno, po bijeloj plahti, tipkovnici obasjanoj blijedim svjetlom, više ih i ne želim zaustaviti. Ne sjećam se zadnjeg dana bez suza.
On plače sasvim drukčije. Jeca. Traži ruke koje će ga držati sve dok ne prođe oluja. Plače poput djeteta, prvo zbog sebe, zatim lišen sebe, punog srca. Njegov smijeh je oduvijek bio glasniji, iskreniji.
Moje tuge su tihe i u samoćama. Tražim noći, tražim sjenke da mi budu saveznice i tonem polako... Tiho...
Gledam svoj odraz u crnom staklu. Strankinja s druge strane izgleda znano: poluduga kosa vezana u kratku pletenicu, konture izraženih kosti na golom tijelu, oko vrata ljubičasta, kožna uzica s ametistom u metalnom kavezu. Vlažni obrazi odbijaju bljesak mutne svjetlosti u crno staklo.
Suze još uvijek kaplju.
Zar ovdje stvarno nema ničeg što bi se moglo voljeti, pitam je. Ona ne odgovara, nikad ne odgovara, samo šuti, a pogled joj je hladan i okrutan.
Znam. Znam da živi samo iz inata, a hrani se patnjom koju sama sebi nanosi. Koliko me puta samo uznemiravala, ničim izazvana, sirenskim pjevom, govoreći da ovo ionako nije mjesto za nas, da osoba bez srca ne može voljeti (o kakvim to samo budalaštinama sanjarim!!!), tražeći da odem, da nestanem... Da se ne pretvaram više da sam nešto što nisam. (I nikad neću biti...)
Noćas...
Noćas sam tako prokleto sama, sama s njom, s Tugom.
Sad nema ni mojih anđela, ni mojih demona. U sobi tišina. Tišina koja vrišti i odjekuje u praznini moje duše.
Moje malo usnulo biće... Sanjaj... Znam da sam slaba sad, i izranjavana, ali ako to želiš, bit ću tvoja straža na rubovima snova. Obećajem.
Sad znam. Nikad se nećemo naći ondje zajedno, u snu, ali barem dozvoli da lutam po predvorjima tvojih mirnih noći. Sama. (Zauvijek.) Vjeruj mi, jednog dana ostavit ću Tugu iza sebe.
Post je objavljen 28.07.2009. u 01:21 sati.