Marketing
mala šetnja zadarskim muzejima - part 1.- MAS
Kad sam ljuta ili tužna, ili oboje i još ponešto, našlo bi se trenutno još negativnih emocija, ipak&glede&unatoč, najbolje je da - umuknem. Jer omakne mi se svašta. A nekako slutim da bi mi se sad omaklo i više od svašta. Presvašta.
Pa onda bolje da pišem nešto u revijalnom tonu, kao npr, kulturne teme. Naravno, u Hrvatskoj ni kultura ne znači odmak i bijeg od politike-kurve i njenih oktopusnolikih pipaka, ali ipak... ipak je to najveća hladovina u koju trenutno mogu stati da me ne sprži ultravioletno zračenje autodestruktivnih bijesova i nemoći.
Dakle, o kulturi na djelu je riječ. Kulturi "in situ", bolje reći. Jer, tu sam, doma. Na mjestu.
Mislila sam, samo za vas, a malo i za moga sina - vjernog materinog pratioca u zgubidanskim aktivnostima, a i za sebe, naravno, nisam ja ni sebe na putu našla, prošetati kroz nekoliko atraktivnih zadarskih muzeja. Ne mislim atraktivnih samih po sebi, ili zato što su zadarski, jer izuzev SICU, stalne izložbe crkvene umjetnosti, ili, još bolji je neslužbeni lokalni naziv "Zlato i srebro Zadra i Nina" koja je jedinstvena u Hrvatskoj, sve su to prilično konvencionalni i dosta konzervativni postavi uobičajenih zbirki lokalne arheološke i umjetničke baštine. Ali za mene je svaka povijesna baština itekako atraktivna.
To je ionako sve što ja trenutno sebi mogu priuštiti u smislu nekakvih tercijarnih životnih potreba. Obilazak domaćih "atrakcija".
MUZEJ ANTIČKOG STAKLA
Krećem od najmlađeg zadarskog muzeja. Mislim, najmlađeg po nastanku. Po građi nikako nije najmlađi, moglo bi se reći da je brat Arheološkom muzeju.
Ili, suvremenim ekonomskim rječnikom, jer i kultura je neka vrsta ekonomske kategorije - robe i usluge, MAS je tvrtka-kćer zadarskog Arheološkog muzeja. Njegov odjel, ustvari.
Već sam pisala o smještaju tog muzeja i kratkoj genezi njegovog nastanka - lani. Nastanka u smislu političke odluke, provedbe i izvedbe.
Budući da sam smatrala da je rekonstrukcija i nadogradnja palače u koju je smješten, a i sama njegova namjena, u najmanju ruku dvojbena i kontroverzna, prenerazilo me odsustvo bilo kakve javne rasprave i demokratskog dijaloga i sukoba mišljenja u tom smislu. Prekapala sam novine u potrazi za mišljenjem nekog mjerodavnog o smislu i estetici tog projekta, o odnosu njegove cijene sa ciljevima koji se žele postići, i sl. Naravno da činjenica da je uložen znatan novac (35 milijuna kuna - službeni podatak) svih nas hrvatskih građana, u tom smislu ništa nije značila. Jer mi više očito odavno nismo građani nego kmetovi, i nemamo što misliti, a kamoli raspravljati, o mudrim potezima naših ministara, pa tako ni o potezima "široke ruke" recentnog ministra kulture. Oni su mudri i dobri sami po sebi, svaka njihova odluka, a pogotovo njihov "dar" lokalnoj zajednici prihvaća se bez pitanja i zanovjetanja.
Ali naravno da ljudi od struke nisu šutjeli, nego, kako to već biva na brdovitom Balkanu, nitko nije želio ili se nije usudio prenijeti njihove riječi ako one nisu papagajski hvalile vizionarski potez ministra Biškupića da velikodušno upuca silne novce u ovaj projekt. Dok se daje, bolje je šutjeti i uzimati. Bolje uzeti što ti ne treba nego ne dobiti ništa.
Ja mislim da bi bolje bilo dobiti nešto što ti treba, ali dobro, neću zanovijetati. Jer da meni netko sad pokloni, ne znam, avion, bilo bi valjda nezahvalno i vrlo bezobrazno od mene reći da mi ne treba, da ne putujem nigdje, da nemam ni vremena ni novca za letenje po svijetu, a za kerozin još i manje. Nego - uzmi i drži ga u hangaru, nema veze što bi ti puno, puno više trebao novi auto. Ili obični mali kaić.
Kad je sve bilo gotovo, kad je otklonjena svaka opasnost od ometanja, tek su onda novine, i to neke lijeve, prenijele i misli onih koje se trebalo pitati na početku cijele priče, zadarskih mjerodavnih kulturnjaka. Profesora emeritusa, uglednih arheologa i povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara, njih, doduše, nekolicina, ali ipak je to moćna gomilica, koja ima što za reći o toj temi. Ipak su tu doma. Ne, oni nisu dobili mjesta za svoje mišljenje u našem javnom prostoru, jer jednostavno više nisu u trendu. Same njihove godine valjda, pored iskustva i znanja, nose sa sobom i anakronizam.
Ma dobro, na stranu sad i oni, i ja i slični, na stranu što zadarski postojeći muzejski i galerijski prostor vapi za obnovom i proširenjem i osuvremenjem, na stranu svi gnjavatori koji sad pilaju po temi je li ili nije takav muzej jedinstven u svijetu (mislim da ima jedan u Muranu, ali on nije samo antički, a kažu stručnjaci da je njegova antička zbirka ustvari odnesena s područja Zadra) kako se moglo čuti prilikom otvorenja, na stranu je li građa, tj. količina staklenih predmeta iz antike nađenih na području zadarske županije dovoljna za odvojeni muzej pored živog i zdravog Arheološkog muzeja, je li investicija opravdana, na stranu sve to - mi IMAMO NOVI MUZEJ. Htjeli, ne htjeli, imamo ga i sad treba zaboraviti sve prijepore i priznati stvarnost - on je stvarno impresivan!
Unutrašnjost onog (za mene) izvana ružnog i nakaradnog kubusa nakalemljenog na lijepu i stručno obnovljenu palaču Cosmacendi, stvarno je savršen primjer suvremenog muzejskog prostora. Primjereno uređenog, podređenog izlošcima, funkcionalno osmišljenog, savršeno osvjetljenog i potpuno u funkciji pravilne prezentacije zanimljive građe. Čiste i jednostavne linije, ravne i svjetle površine, stvorili su savršeno okružanje za izlaganje malih dragocjenih posuda, čarobnih oblika i boja, stvorenih vještim rukama drevnih majstora staklarskog zanata.
Ono što izvana izgleda kao "šaka u oko", iznutra to isto oko miluje.
Ne bi valjda valjalo da sve valja....
Još je jedna posebnost ovog muzeja za mene zadivljujuća. Uređena je puhaonica stakla u kojoj se u suvremenoj peći na struju simuliraju uvjeti drevne rimske radionice za izradu staklenih predmeta. Staklo se puše i oblikuje pred vašim očima, možete biti svjedoci fascinantnog umjetničkog procesa. Majstor koji sada puše "uvezen" je iz Zagorja, zanat je "ispekao" u poznatoj tvornici kristala u Rogaškoj Slatini (Slovenija).
Nadam se da će otvoriti radionicu i za znatiželjnike, pa imam šanse i ja da puhnem i napravim "antičku" bočicu.
Tamo se izrađuju i suveniri koji se mogu kupiti u muzeju. Prodaje se i atraktivni stakleni nakit.
Ne ovaj, ovaj je originalan:
A ovim je pincetama neka antička žena čupala obrve, a u stalenim dozama držala kreme i balzame. O tempora, o mores...:
Sve u svemu, imate moju srdačnu preporuku: nikako ne propustiti!
Ako dođete u Zadar, posjetite MuzejAntičkogStakla, nećete biti razočarani.
A ovo nije moja zadnja preporuka. Bit će toga još. Budete li mene slušali, nećete tek tako lako napustiti Zadar.
Post je objavljen 28.07.2009. u 19:53 sati.