Trgnuo se kroz srce jedan nož.
A sve je opet bilo isto,dosadno i mučno.
Zar ništa nije bila istina i da li ona još postoji?
Ne!Postoji samo varava laž što se lijepi za dušu,utapajući srce.
O,živote mračni,tamni kaležu,daj smrti da te zamijeni.
Bilo je mračno i tko zna što se sve nije vidjelo,
samo su sjene nekuda plovile.
Strast je nadvladala biće,
a čežnja od svega jača,stegnula dušu
i neda joj da diše.
Crno je bilo,ali opet nekako svojski i dostojanstveno,
bez riječi,bez suza,bez kratkog osmijeha.
Riječi...Pa kome su one potrebne?!
Ni riječima se ne može izraziti bit moje ljubavi.
I opet kiša.Neutješna,žalosna....
I prolaznici su izgubljeni....
...a šapat je bio dovoljan da uništi snagu moći,
razori noć i povede me negdje u dubinu osjećaja
što se gube u tami.
Hladnoća se unosi u kosti...
Ničeg nema....sve je bio san,nešto beskrajno,
u želji za osvetom ili svetim dodirom.
Kuda?Pa više nema puta,ni staze,ni zvijezda.
A kiša pada tako čudno,kao da se smije,
a zapravo skriva golemu tugu ove noći.
I čemu se diviti?!
S čime biti zanosan?
Nježan šapat bio bi dovoljan da povede stazama svjetlosti
ovu usamljenu dušu....
Post je objavljen 27.07.2009. u 21:10 sati.