Da ne ispadne da moj kolega who stalks this place of mourning iako ništa nisam napisala već pola godine češće dolazi na msn i uznemiruje moje biće nego što ja tipkam na ovom smeću od bloga zaključila sam da ću natipkati nešto i opravdati svoje polugodišnje izbivanje makar nije ostao nitko kome bi se mogla opravdavati. Dapače, nisam sigurna pišu li ljudi i dalje svoje blogove ili je to ofišli umrlo kad je nastao Twitter i ina sranja. Jer ja se sjećam kako sam zdušno prije skoro 4 godine pisala zaostale postiće svaki dan i kako je to djelovalo jako važno i kako sam se pravila važna sa svojim Linkin Parkom i sličnim uberpopularnim kvazigrupama. Za nikoga. Dobro, došli su ljudi s vremenom. Ali u početku bio je nitko. Bila sam ja i moj tekst i sad, nakon 4 godine, ponovo se desilo to, ostala sam sama sa sobom (i nekolicinom djece koja sva redom polako odustaju, ako već nisu, a neće ni reć da su tu) i sa svojim tekstom, ostala sam sama da ga analiziram. Možda za pola godine napišem novi post i osvrnem se na proteklih pola godine, od sad pa nadalje i napišem kako sam smatrala da je ova poveća skupina riječi (nisam dugo vremena pisala ništa dulje od facebook statusa...izuzev jednog ulomčića kojeg napisah jučer i koji će uskoro svoj život kratkog vijeka svršiti u recycle binu) dostatna na dulje vrijeme jer, ako su rečenica ili dvije iz prošlog posta trajale pola godine, ovo može izdržati dok se ne umirovim. Dakle, što se prošlog posta tiče, to je umrlo. Istrunulo. U pola godine. Hormoni, šta sad. Tužna priča. Nadasve prljava. Sada svakodnevno (ili svakozorno?) gledam u smjeru izlazećeg Sunca jer ne spavam po noći, šteta tog kratkotrajnog vremena kad je HLAD i znoj iz mene ne izlazi u oblačićima pare. Što je zgodno ako si čovjek-pegla. Dakle, gledam na istok, tojest na sjever, jer moj prozor je okrenut na sjever, ali provirim ja van i iskrenem svoju glavicu prema istoku i zapuhne me svjež miris rose, drveća, smoga, urina, Vrbana, Zagreba, ljeta i sretna sam kako je sve ružno u ovom trenutku iza mene i kako sam trenutno u tzv. stanju manije. Ovo ljeto je već gotovo mjesec dana manično i jako zabavno i dosada nije pojam u mom riječniku (planiram pročitati riječnik, sljedeće školske godine je natjecanje, moram biti miJočanski nerd bar u onom polju ljudskog znanja koje mi ide od ruke). Imam sad težak posao napisati članak o stresu koji čeka mlade miJočane jer će se vratiti u tu ustanovu šarenih hodnika za školske novine koje su još fetus. Nažalost imam snažan osjećaj da nas čeka saznanje da smo, nakon mnogo bolnih porođajnih muka, dobili mrtvorođenče. Nadajmo se da sam u krivu i da je to još onaj sveprisutan oblak sumnje koji je odabrao mene da me prati uokolo jer netko uvijek mora vidjeti crnu stranu svega. I tako, nadam se da će dječak sada češće doć na msn jer sam ja svoje obavila :D
Post je objavljen 24.07.2009. u 22:27 sati.