Ne možeš nekog preobratiti "na silu". To se mora dogoditi Bog u tebi. A On se ne događa kada bismo mi to htjeli. Nego,kao slučajno, kada ga najmanje očekuješ, kada se najmanje nadaš. S vremenom, kad jednom spoznaš, možeš prepoznati te male znakove. Tada znaš da je to Bog. Ali ključno je pitanje i odgovor na njega - kolika je moja vjera? Kakva je moja vjera? Koliko čvrsto ja vjerujem? Svako jutro kad se probudiš pitaj se kolika je moja vjera. Jesam li svjesna da je to Bog u meni? Ponekad čak ni molitva nije važna. Važno je ono što ja tog jutra nosim u srcu. Ona prva misao - a ona, uvijek bi morala biti - Bog.
Ne događa se taj prijelomni trenutak uniformirano, negdje u crkvi, na ispovijedi, pričesti, molitvi, kao što se ni meni nije dogodio.
Dogodilo se jednom, davno prije, ali ga nisam čvrsto slijedila, možda ga nisam prepoznala ili sam bila preslaba da vidim i slijedim.
Dogodilo se i poslije, mnogo kasnije, ne u pričesti, još manje nakon ispovijedi, koja je, barem za mene tada, trebala biti - TO - taj trenutak otkrivenja.
Dogodilo se nakon svega, u nekom trenutku, kojeg se ni ne sjećam baš bistro. Ali znam da je bilo nakon što sam, napola očišćena srca, odlučila živjeti Božji put. Uz pomoć čovjeka koji je u meni osvjestio način kako prepoznati i prihvatiti da sve što jest - nisam ja, nego Bog u meni.I kako ponizno mora biti srce kad Ga slijediš. I kako se boriti s prkosom, inatom, ohološću, ljudskim neznanjem i gramzivom željom da znamo više i da smo pametniji. Kao što učimo čitati prva slova, tako uvijek iznova učimo vidjeti Boga u sebi. Ne svaki put, ne savršeno, jer mi smo tako savršeno nesavršeni. Važno je znati prepoznati te male znakove koji se događaju svaki dan. I događaju se kao slučajno, kad se najmanje nadamo, jer Bog nas uvijek svojom ljubavlju iznenadi. I kad nam je, u ljudskom smislu gledano, loše - jer to je rezultat mojeg lošeg djelovanja, i onda kad nam je dobro - jer to je Bog u milosti dobar prema meni.
Post je objavljen 24.07.2009. u 18:32 sati.