Pregled posta

Još malo o pitomačkoj crkvi

B. Begović
Raščlamba i smisao arhitekture na prostoru trga kralja Tomislava i oko njega u Pitomači - s pregledom povijesti i karakteristika profane i druge arhitekture – (Prilozi za prijedlog zaštite identifikacije i uređenja gradske (urbanističke) jezgre Pitomače u odnosu na povijesno-urbanističku situaciju i moderne urbanističke zahvate i apsurdne devijacije)

5/1 - drugi dio

Kako sam i očekivao još smo ponešto saznali o našoj župnoj crkvi svetog Vida, koja je predmet ove rasprave, i to iz pera našeg župnika Ivice Puškadije. Iako sam si na vrat navukao gnjev dijela Pitomačana ipak smo uspjeli saznati da je naša župna crkva u stvari samo stara zgrada i nije povijesni spomenik već samo «kulturno dobro». Glupost. No, da li se to može objasniti Pitomačanima? Bez obzira na službene kategorije i klasifikacije naša crkva jest povijesni spomenik (protumačilo se to kako god tko želio) – posebno iz moralnih pogleda, pa bi se prema njoj tako trebalo i odnositi. Ovo nije ništa novo jer – u svakom selu pitomačke općine, kao i župe narodu je najvažnije kako izgleda njihova kapelica ili crkva, zatim groblje. Da li se kontinuirano ne vode bitke oko uređenja sakralnih objekata, bilo koje oni kategorije bili?

Primjere imamo u svakom selu. Npr. Kladarama, gdje je još 2004. organizirana potpuna obnova kapele i okolnog prostora (pod vodstvom Josipa Ratajca i nekolicine mještana). A ta kapela tim mještanima jest «spomenik nulte kategorije». Čak sam i sam jedan dan dobrovoljno četkao i šmirglao raspelo kod kapele (a na ručak se išlo Jozini Ratajcu) – koje je kasnije kladarski slikar Stjepan Ivanec obojao. Tako je i u drugim mjestima. Otrovancu, Dinjevcu...

Župna crkva je izgorjela one kobne noći 1968. godine na još uvijek nepotpuno razjašnjeni način. No narodu je i za komunizma bila toliko važna da je već kroz godinu dana bila u funkciji iako to vlastima nije odgovaralo. Narod je naredne 1970. godine dopustio rušenje jedne od najljepših ikada postojećih (i poznatih) zgrada u mjestu, tzv. Izićine zgrade na uglu Gajeve i trga (danas obiteljska kuća V. Lengera), ali što se tiče župne crkve nije se dvoumio. Tiskale su se razglednice od kojih je prihod išao za obnovu crkve, sakupljali su se prilozi sa svih strana... I sada, ta se građevina može staviti u istu kutiju kao i neka obiteljska stara kuća. NIJE LI POTREBNO REAGIRATI KOD MINISTARSTVA KULTURE! Već je to trebalo odavno učiniti. Bilo je i drugih crkava koje su bile oštećene ili u ratu ili na kakav drugi način posljednjih pedesetak godina pa ipak imaju koliko-toliko prihvatljiv status.

Što se tiče baroknog starog župnog dvora i obnove crkve situacija je vrlo čudna. Prema navodima župnika u stvari Općina je dala (posredno) 500 000 kn za obnovu crkve (?) i za uzvrat dobila na pedesetgodišnje upravljanje stari župni dvor koji nije za neku posebnu upotrebu i biti će samo trošak općini tih pedeset godina. Već i je. Dakle na uštro toga novoga «farofa» udarac je pretrpjela i trpi i župna crkva, i stari župni dvor, a i proračun naše Općine. Da je cijenjena Varaždinska županija (čiji je novac valjda isto od naroda – ili se varam) zacrtala za trećinu jeftiniju zgradu od 3,1 milijuna, zajedno sa ostalim sakupljenim novcima, za crkvu se moglo odvojiti još barem min. toliko koliko je odvojeno. Nepobitna je činjenica da se od onih 800 i nešto tisuća kuna uloženih u crkvu vidi na specifikaciji vrlo malo – a pogotovo izvana (nije čak dobila niti make-up). Valja kazati i to da se čula priča u Pitomači da se zaista i nije planiralo potrošiti toliko novaca za «farof» koliko se potrošilo. Navodno, došlo je do pogreške kod izrade dijela koji se nalazi u zemlji, a zemljište na ovome mjestu je vlažno, pa se taj dio morao sanirati nanovo radi vlage što je iziskivalo dodatne troškove radi loše dokumentacije. O tome sigurno više zna naš župnik?

Pitomača početkom 60tih godina

Prethodni župnik pitomačke župe Matija Vonić nije smjenjen redovnim načinom to znamo svi. Svi smo dobro vidjeli napise čak i na prvoj stranici u Jutarnjem listu u svibnju 2005. i drugdje, kao «Nema pričesti bez novaca?!» i sl. Župnik Vonić bio je poduzetan župnik, ali nije imao ogromne zalogaje. Iz osobnog iskustva iz brojnih kontakata uz čašu vina ili na farofu ili kod mene na terasi kada se vraćao iz vinograda dao je do znanja da će pokušati organizirati i izgradnju farofa, no nisu mu bile niti na kraj pameti ovakve ogromne cifre. Neosporna je istina da je počeo sa informatizacijom podataka, izdavanjem računa i sl. Čak smo zajedno preko njegovih poznanika u Đakovu pokušali nabaviti software za Status animarum itd. Jednostavno je bio otjeran iz Pitomače, a s njime se moglo sve jednostavnije dogovoriti. Ne kažem da niti sadašnji župnik nije poduzetan. Svaka čast. Ostat će taj župni dvor u Pitomači. Daj bože da je statički dobro napravljen na tom nekada močvarnom dijelu Pitomače, da nam u budućnosti i on bude od koristi. Ne sumnjam u riječi župnika fra. Širokog iz Kloštra koji mi je rekao da je Ivica stvarno sposoban i poduzetan, no rekao sam mu da je ovo veliki zalogaj i da to narodu smeta. Za to da župnik Vonić ostane u Pitomači bio je veliki dio Pitomačana. Ma čini mi se gotovo svi. Čak je išla delegacija, na čelu s tadašnjim općinskim načelnikom Zdravkom Dijakovićom, u Zagreb nadbiskupu Bozaniću sa molbom da ne seli Vonića, međutim, navodno ih nije htio niti primiti. To mi je rekao sam vlč. Vonić sa kojim sam se uz kavu i gemišt oprostio kod njega u prvoj lijevoj sobi «na farofu», pored kartonskih kutija i torbi spremnih za odlazak u Draškovec (prema dekretu pokojnog biskupa Marka Culeja preuzeo tu župu 28. 8. 2005.). Kazat ću Vam da je ovim činom vlč. Matija samo napredovao, jer je navedena međimurska župa prebogata sakralnim objektima i povijesnim blagom.

Da bi se naša crkva obnovila trebalo bi tražiti i pomoć Ministarstva kulture, no kako ćemo tražiti kada crkva nije nikako zaštićena niti se to traži. Na kraju konca što bi rekli. Ako imate tolike novce za «farof» onda valjda imate i za obnoviti crkvu. Možda bi dobili i odgovor sukladno našem mentalitetu – NAJBOLJE VI KRENITE U IZGRADNJU NOVE CRKVE, SAMO PAZITE NA KOJU VAM STRANU GLEDA SVETIŠTE. DA SE NE DOGODI DA CRKVA NE BI STAJALA NAOPAK – KAO U VELIKOJ ČREŠNJEVICI, JER NA TRGU IMA DOSTA PROSTORA.

Mislim da bi bilo dosta o našoj nekada lijepoj župnoj crkvi svetog Vida.

Ako želite saznati više o njoj pronađite si i knjigu f. Paškala Cvekana «Od Kopačevca do Pitomače» (1978.) pa čete vidjeti što je nekada bila naša crkva, dok preslike gotovo cijele knjige možete uskoro vidjeti na cvekanodkopacevcadopitomace.blogspot.com
napisao:Branko Begović

Post je objavljen 24.07.2009. u 17:07 sati.