Nije fora, da.
Cinilo se da mu je stvarno stalo. Sad neznam , naravno, to se nemoze znati samo tako.
Zagrliti me i kontrolirati se.
Biti tu.
Nikad necu zaboraviti tu njeznost.
Nikad nisam tako nesto dozivjela.
I pitam se cini li te to drugacijim?
Jer, meni treba nesto drugacije.
Znas...
Cekam da mi se javish.
Nema te, znam. I nece te biti, vjerojatno.
Nesigurnost.
Na nesigurnosti pociva nasa.....nas odnos.
Ne veza.
Nikakva veza.
Strah koji prevladava, strah to cini ugodnim. Kad me cuvas od nas samih.
Mi ljudi, tako sirovi. Sposobni smo unistiti sve do cega nam je stalo.
Ja i ti.
I trenutak za kojeg smo znali da se nikad vise nece ponoviti.
I sada izbjegavamo svaki dodir sa tim trenutkom.
Kopija nije dovoljna.
Lakse je jednostavno razgovarati o glupostima, jer da, gluposti su tako neutralne.
Tako neutralne i ciste.
Smirujuce.
„Znas li da si jedini covjek koji mene moze smiriti?“
Dvije si osobe, između kojih nemam izbora.
Iako znam kad se koja pojavljuje. Ona provokativna i ona tako nesigurna. Ti si dvije krajnosti, a ja, ja sam oduvijek padala na krajnosti.
Ironicno je to sto znamo kako cemo zavrsiti.
Toliko puta se to vec dogodilo da znamo napamet svaki pokret koji ce omoguciti kraj.
Uzivam u tebi jer pocetak neznam. Jer razvijas stvari na tako nepredvidljiv nacin.
Suteci kad si mi rekao toliko mnogo stvari, dok sam pricala o necemu tako nebitnom samo da popunimo zudnju. Nacin na koji dises, i trzas rukom kad shvatis da si preblizu. I kao da mi zelis reci da smo uhvatili sve ono za cim smo zudjeli svih ovih mjeseci dok nismo razgovarali. Ta zudnja.
Nismo razgovarali, jer prakticni smo ljudi. Toliko prakticni da nam to nejde.
„A sa svakom novom rijeci sjecas se, ili izmisljas novu pricu, isti pocetak , i isti kraj...“
Rekla bih ti opet – pobijedio si. Ali, nemogu te okriviti za pobjedu, ovaj put.
Jer ovaj put uspjeli smo zanemariti igru.
Post je objavljen 24.07.2009. u 16:48 sati.