Malo je dana do godišnjeg odmora. Ne mojeg. Mojih kolegica.
I neka im je, zaslužile su. Ja putujem u rujnu.
Ne znam gdje. Ne znam sa kim. Ne znam ni kako.
Ali znam da putujem.
Volim grad ljeti, ljudi nestanu pa se pojavljuju, promijenjenog tena, noseći
neke sitnice što su ih kupili na štandovima uz rivu, pričajući nove priče i žaleći se kako je odmor prekratko trajao. Oni bi još.
"Ma znam", kažem im, "svima nam je tako."
Ali meni je super kad vas nema, ljudi. Ja sjedim na terasi i pušim, tu i tamo ustanem da naplatim neku pizdariju koju ste odlučili kupiti, sunce piči, gledam sat, kraj smjene ...evo samo što nije. Doći ću kući, stati pod tuš i više neću čuti zujanje automobila, zvrndanje kase i dosadnu radio-postaju.
Pustiti ću neki blues, natočiti vino iz butelje u "čašu na nogu". Butelju ću ostaviti na stolu.
Jer znam da ću se zasigurno sjetiti nečega što će zahtjevati repete.
Imam osjećaj da mi nitko nikad nije rekao pravu istinu o tome kako će biti.
Odrasti, raditi, tugovati, voljeti.
Ali kad bolje pogledam, vidim da to ustvari nitko ne zna. Ne zna kako.
Onda se sva zapetljam u tu mrežu života.
Budem smušena. Ušusam se nekim svojim utjehama, zovem prijatelje,
tražim nadu kao pas mirisnu kost što smo je šutnuli na dvorište nakon objeda...
Neke ljude nikad ne zaboraviš.
Čitam mudre izreke mudrih ljudi iz prošlosti, povijesnih ličnosti, predsjednika, književnika...
Ne sluteći kako su čak i oni bili izgubljeni prije no što su shvatili to što su napisali, a u čemu nalazim vodilju ili opravdanje.
Ponekad ljudi govore tako mnogo tog, kroz sve, samo najmanje kroz riječi.
Tako ja već danima, sjedeći na terasi i ignorirajući priče povratnika s godišnjeg, nagovaram svoje izbrazdano srce da privuče megafon
i jekne "ODJEBI!" svim tim viškovima sa kojima teško korača naprijed.
Želim putovati lagano.
I ne zanima me kako je bilo u Pirovcu ili na Jelsi, i kako je voda bila topla ili nektarine 60 kn po kili. Jebe mi se za to. Nisam sebična. Jednostavno mi se takve stvari ne slušaju. Ne danas. Niti sutra, zapravo. Imam "inside job", pospremam i čistim kancelarije života u svojoj glavi, oprosti ako me boli kita za tvoje nektarine na Jelsi.
Arhiviram svoje završetke poput policijskih dosjea, kao u kriminalističkoj seriji gdje krhka plavuša izvlači i rješava slučajeve stare 100 godina.
Da,i ja imam sekciju "Cold Case".
Ali još sam topla. Još sam sretna. Još uvijek od života očekujem čuda.
Uspješno zanemarujem činjenicu da mi netko u svemu nedostaje. Netko od onih ljudi koje nikad ne zaboraviš.
Jebi ga sad.
Trpim i podnosim.
Jer odlazim. U rujnu.
Post je objavljen 24.07.2009. u 10:22 sati.