U Sisku,sezdesetak kilometara od Zagreba,pocinje linija fronte.Malo juznije,
preko Save,nalazi se posljednje jugoistocno uporiste Hrvatske vojske.Prije nekoliko dana JNA je granatirala rafineriju nafte,nekoliko granata pogodilo je bolnicu,a ostecena je i crkva.Sa svog mjesta pored vrata kafica vidim ulicu, a na ulici,ravno preko puta,rupu od raketnog bacaca.Razmisljam kako je pravo cudo da je kafic uopce otvoren,po prvi put svjesna da je rat fizicki blizu.Zena za sankom pere case.Brise ih polako i odsutno,gledajuci kroz prozor prema golubovima koji se smrzavaju na plocniku.U kaficu nema gostiju,osim nekoliko muskaraca u uniformi.Oni stoje nalakceni na sank i ispijaju pivo.Sankerica i ja jedine smo zene u prostoriji;prozori su zamraceni papirom i cijela prostorija odise zabrinutoscu.Cini se kao da fronta pocinje vec za samim stolom za kojim sjedim,kao da je rat mitska zivotinja koju nikada nigdje ne mozemo vidjeti,ali njen miris i tragovi prisutnosti se nalaze svuda oko nas;u pokretima sankerice,
njezinu pogledu,nacinu na koji muskarci za sankom naginju pivske boce,
nadlanicom brisu usta i naglo odlaze;u atmosferi nesigurnosti koja bas u ovom trenutku,iz nekog nepoznatog razloga,postaje vrlo opipljiva.
Sjedim i cekam svog vodica na frontu.Proslo je vec preko mjesec dana od prekida vatre 16.sijecnja,pa se cini da ce primirje bar malo potrajati;unatoc tome,dalje se ne moze bez vodica.U neostecenoj gradskoj vijecnici tamnocrvene fasade sada je vojni stab i ured za tisak,gdje su mi rekli da se moj vodic zove Josip i da je veteran jos od prvog dana rata u ovom podrucju.
Muskarac koji je provjerio moje dokumente i potpisao dozvolu povjerio mi se-valjda zato sto sam zena:"Jedino sto zelim je tanjur tople juhe",kao da mi tom recenicom najbolje moze opisati kako se osjeca.Isto je tako mogao reci:samo se zelim naspavati,ili pogledati utakmicu na TV ili imati malo mira i tisine.Svaka bi od tih zelja bila jednako besmislena.Ured je skromno namjesten:vojna karta sisacke regije na zidu,dugi stol i nekoliko stolica s metalnim nogama koje ostavljaju ogrebotine po podu.Zena je donijela svjeze skuhanu kavu,dok su muskarci u uniformama sjedili za stolom nadvijajuci se nad kartama i praveci biljeske.Kao u filmovima o Drugom svjetskom ratu,gotovo sam ocekivala da brkati zapovjednik udje u prostoriju i svi skoce na noge i salutiraju.Sve je bilo tako poznato da sam na trenutak pomislila kako to mora da je neka greska.Ovo ne moze biti vojni stab,ne,ovo ne moze biti pravi rat...Na izlazu iz zgrade pod mojim su nogama pucketala zrna rize.Mora da je jos jucer ovdje bilo vjencanje.
Pomisao na vjencanje u jeku rata rastjeralo je mracnu atmosferu jutra.
Nemam pojma sto sam ocekivala kada sam odlucila ici na frontu.
Pretpostavljam da covjek podsvjesno ocekuje da ce vidjeti isto sto i na TV-u ili u novinama.Ocekuje da ce iskusiti u najmanju ruku istu dramsku napetost koju mediji postizu montirajuci isjecke stvarnosti:uobicajene slike rusevina,pozara,
mrtvih tijela,vojnika,izludjena lica civila-sama patnja.Sudeci po medijskim prikazima,rat u jednom trenutku postaje shema,kalup koji treba ispuniti sadrzajem.Svake veceri gledamo na TV-u jedno te isto-unistavanje,smrt,patnju.
Ali ono sto vidimo je samo povrsina.Postoji jos toliko nevidljivih slojeva rata.
Ljudi udaljeni od linije fronte mora da se pitaju kako je moguce iz dana u dan izdrzati taj pritisak,kako je uopce moguce tako zivjeti.
Josip je stigao.Srednje visine,nabijen,kratko osisane kose.Nosi uniformu,ali nije naoruzan,barem ne za sada.Odmah krecemo.Josip vozi polako.Prolazimo pored nekoliko vojnih straza,ali sve je mirno,vojnici se trude da im prodje vrijeme,pokusavajuci se zastititi od hladnoce.Na blatnoj strmini pored splavi koja ce nas prevesti na drugi kraj rijeke Josip izlazi iz auta da bi pozdravio grupicu vojnika koji cuvaju brod.Tesko mi je suociti se s cinjenicom da je fronta na manje od sat vremena voznje do moga stana u Zagrebu.Manje od sat vremena dalje i sve je potpuno drugacije:rovovi,strazarnice,prazna cesta i neobicna,neprirodna tisina.Josip nije razgovorljiv,u svakom slucaju ne cini se kao da ima namjeru zapodjenuti razgovor.Promatram mu lice,njegove plave oci i otvoreni osmijeh,velike sake i nacin na koji se krece,sporo i nekako promisljeno.Ali njegovo lice ne otkriva mi nista,ne govori mi sto ovaj rat njemu znaci.Pitam ga kako je ovdje sve pocelo."Nikada nisam mislio da ce do ovoga doci",odgovara,kao da i sam jos uvijek ne moze vjerovati da je do toga doslo.
Potom mi prica o svom susjedu iz Sunje koji se sad bori na srpskoj strani u Kostajnici.Otac mu je Hrvat,majka Srpkinja,a obitelj mu je ostala na ovoj strani.
Josip mi kaze kako je nedavno vidio tog susjeda na TV-u kako porucuje vlastitoj sestri da ce joj prerezati grlo jer se udala za Hrvata.A najgore je,kaze,sto su susjedi i prijatelji koji su bili Srbi,svi osim njih nekoliko(koji su i dalje u Sunji),
otisli jos uoci prvog napada jer su znali da ce selo biti na udaru.Ostavili su stoku u stalama,hranu na stolovima,ukljucene masine za pranje rublja.Nista nisu ucinili kako bi upozorili svoje prijatelje i susjede uz koje su godinama zivjeli.
"Zasto su nam to ucinili?",govori Josip i vrti glavom.To je bila urota sutnje.I smrtnog straha.Zasto nista nisu rekli?Jesu li mogli ostati?Jesu li srpski vojnici zaprijetili da ce ih sve pobiti ako upozore susjede,ili su susjedi vec postali neprijatelji i prijetnje nisu bile potrebne?I kako ce se ikada moci vratiti u ta sela?Iz nacina na koji Josip o svemu tome prica,vidim da su sjecanja na izdaju jos uvijek svjeza.
Ulazimo u Sunju.Ispred drvene kuce topi se snjegovic.Mnoge su kuce uz glavnu ulicu pogodjene:zeljeznicka stanica,bivsi kafic,dom zdravlja,trgovine.
Ulica je potpuno prazna,nema automobila,nema prolaznika,nema djece ni pasa.Ovdje nema vreca s pijeskom postavljenih na prozore od podruma i sklonista,kao u Zagrebu,ovdje pijesak vise ne pomaze.Tu i tamo su rupe gdje su nekad bila ulazna vrata zatvorene daskama.Na prozorima nema stakla,
prekriveni su plasticnim folijama.Josip se smije,kaze da vise nema staklara koji bi popravili prozore,popravci se ionako ne isplate.Granatiraju ih svako malo,pa su vojnici podijelili plasticne folije za prozore onim ljudima koji su ostali.
Dolazimo pred crkvu.Svecenik prolazi na biciklu,ali se ne zaustavlja.Mrsav i pognut nad upravljacem,ne zaustavlja se jer je crkva zakljucana,a zvonik samo hrpa kamenja i zbuke.Crkveni je sat pao i pukao na pola.Sada te dvije polovice sata leze na rusevini poput zivota podijeljenog na rat i mir.Gledam u nebo i unisteni zvonik Svete Marije Magdalene iz osamnaestog stoljeca.Odjednom primjecujem da stojim usred groblja.Gledam oko sebe u cisto nebo,mrtvu ulicu,uruseni krov kuce u blizini,jezivu odsutnost zivota,unisteni sat.U grlu mi se stvara knedla.Stojim tamo,osjecajuci kako se priblizavam rubu,ponoru uzburkanih osjecaja koje ne mogu odrediti,ali znam da su opasni i da se moram maknuti jer ce inace biti prekasno za razum,za sumnju pa cak i strah.
Dok stojim tamo,sve je savrseno jasno sjelo na svoje mjesto:napali su nas,
uzvratili smo.Ovdje je rat jednostavan.Ovdje vise nema politike.Nema dvojbe.
Niceg nema osim borbe za goli zivot.Kada bih ostala ovdje,znam da bi ovo postala moja stvarnost.
Mora da sam predugo stajala u crkvenom dvoristu,jer su mi zubi poceli cvokotati.Josip me uhvatio za ruku i poveo niz ono sto je nekada bila glavna ulica u Sunji.U medjuvremenu pada suton;uskoro ce pasti noc,poput zavjese.
Prolazimo pored nekoliko trgovina.Stakla izloga polomljena su i leze na podu,a police su potpuno prazne.Ali na jednoj polici,onoj najdonjoj,vidim pet soljenki od svijetloplavog porculana.Zaustavljam se i brojim ih.Ne znam zasto.Ili mozda i znam,zato jer je ovo prava slika razaranja.U cijelom mjestu nema jedne osobe koja bi kupila ili ukrala soljenke,nikoga tko bi ih uopce upotrijebio.Ulazeci u automobil postajem napeta,shvacajuci kako mir i tisina mogu zavarati,kao da na sebi vec osjecam poglede vojnika s druge strane.
Dok plovimo preko mutne,tamne Save(rekli su mi kako su bas na ovom mjestu vidjeli leseve kako plutaju rijekom),Josip je tih i duboko zamisljen.Rekao mi je da ima trideset i tri godine i da je zapravo inzenjer gradjevine.Lice mu je vrlo mlado i nicim ne odaje godine,osim mozda dvjema okomitim crtama na uglovima usta.Vise ga nista ne pitam.Gledajuci u blatnjavu cestu pred nama,u mislima brojim soljenke.Zatim,potpuno neocekivano,cujem Josipov glas kako govori:"Ne,ne!",kao da raspravlja sam sa sobom o necemu sto ja ionako ne bih mogla razumjeti."Ne!",ponavlja,sad gledajuci mene.Nakon duge sutnje njegove rijeci zvuce cudno.Nisam sigurna da zaista govori meni pa spustam pogled."Ne,
nije najteze kada te prijatelji izdaju,najteze je ubiti covjeka",kaze,zaustavljajuci automobil da bi se okrenuo u sjedalu i pogledao me ravno u oci.Tupo zurim u njega,ovako nesto nisam ocekivala.Ni u jednom trenutku,sve otkada smo se po prvi put rukovali i upoznali,nije mi palo na pamet da je covjek koji se sest mjeseci borio morao to uciniti,morao nekoga ubiti.Gledam ga dok nam se ramena gotovo dodiruju u malom automobilu.Gledam njegove ruke na volanu osjecajuci kako mi na celo izbijaju grasci znoja.On izgovara tu recenicu,
recenicu koju se nitko javno ne usudi izgovoriti na glas.Cijeli je uzas rata sazet u njoj:rat je ubijanje.Recenica lebdi u zraku izmedju nas,kao da je ziva.
Odjednom spoznajem dvije stvari:njegovu blizinu i njegovu svijest o tome sto mu se dogodilo.Jos uvijek ne uspijevam u potpunosti shvatiti sto mi govori,
mozda bi bilo bolje reci da odbijam shvatiti-ratuje uvijek netko drugi,ne ljudi koje srecemo,s kojima razgovaramo,pijemo kavu,putujemo,radimo ili se rukujemo.
"Bilo je ljeto",pripovijeda,"nas je nekoliko opkolilo tog covjeka,cetnika,u kuci na rubu sela.Sakrili smo se u visokoj travi dvadesetak metara od kuce i cekali da izadje.Sati su prolazili,vrucina je bila neizdrziva,ali nismo se smjeli micati.
Znali smo da ce svakog trena ostati bez municije i pokusati pobjeci.Prije toga sam nekoliko puta bio u lovu i u pocetku je to bilo bas kao cekanje u zasjedi na zivotinju,nema razlike.Znam da mi je u neko doba znoj poceo teci niz celo i odjednom sam se sjetio Camusova STRANCA.One scene na plazi kada pocne pucati na Arapa."ZNAM,pomislila sam,ZNAM TU SCENU.Gotovo sam mogla vidjeti Josipa kako lezi tamo,u zasjedi.Mora da je oblizao slane usnice i vlat trave mu je poskakljala vrat,ali nije se smio pomaknuti.Tada se u opkoljenoj kuci nesto moralo dogoditi,pa su mu se misici napeli i u tom trenutku..."Ali nisam pucao",nastavio je Josip,"nitko nije pucao.Bila je to nasa prva zasjeda i htjeli smo biti sigurni da necemo promasiti.Ja sam bio na najboljem polozaju i nesto iza podneva mi se ucinilo da je covjek unutra postajao nervozan,stalno je pogledavao kroz prozor,vidio sam.U jednom sam ga trenutku imao na nisanu,
jasno sam mogao vidjeti i njegovo duguljasto,mrsavo lice uokvireno tamnom duzom kosom.I njegove oci,oci covjeka koji zna sto ce se dogoditi.Sjecam se da su mi usta bila suha kada sam pritisnuo okidac i da sam pomislio kako ne smijem promasiti,nikako ne smijem promasiti.Ali nisam ga povukao.Tesko je ubiti covjeka."Sljedeceg puta,sljedeceg puta Josip je pucao i vise nije bilo povratka.Zatim mi Josip kaze."Rat je od mene ucinio ubojicu,nismo mogli nista drugo nego se braniti".Zadnji dio ove recenice izgovara tiho da ga jedva cujem.
Pored nas prolazi djevojka na biciklu i mase.Josip joj odmahuje,mozda je poznaje.Ta jednostavna gesta kao da je odagnala tesku,mracnu sjenku njegovih rijeci.Debele bijele guske tumaraju dvoristem bombardirane kuce pored koje prolazimo.Malo dalje niz ulicu,zena pere prozore na kuci ostecenog krova.Vidim kako se rat siri i obuhvaca svakodnevicu,od vjencanja do gusaka i pranja prozora-i kako postaje jedina stvarnost.Na putu natrag u Zagreb,mislim kako je jos jedan dan na fronti prosao mirno.
Iste noci,oko tri sata,Sunja se nasla pod snaznom topovskom paljbom.
Zagreb,veljaca 1992.
(Slavenka Drakulic-"BALKAN-EXPRESS")
Post je objavljen 24.07.2009. u 00:19 sati.