Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/aionigra

Marketing

Benjaminovo osenčavanje Baudelaire-a

(S početka kao političkog bića)

- Benjamin über Baudelaire -
Das Paris des Second Empire bei Baudelaire

Die BohčmeBoemština

Kod Marxa se boemstvo (die Bohčme) pojavljuje u dosta razjašnjavajućem kontekstu. On mu pripisuje zaverenike po pozivu, kojima se obimno bavi u članku memoara policijskog agenta de la Hoddea, izašlom 1850. u "Neuen Rheinschen Zeitungu" (Novom Rajnskom Časopisu). Sebi predočiti Baudelaireovu fiziognomiju, znači - govoriti o sličnosti koju on pokazuje sa ovim političkim tipusom. Marx ga ocrtava na sledeći način: "Sa uspostavljanjem proleteske zavere, javila se potreba za deobom rada: članovi su se delili u povremene zaverenike (po potrebi), conspirateurs d'occasion, što će reći radnike, koji su zaveru upražnjavali samo uzgred, pored nekog svojeg tamo zaposlenja, koji su posećivali isključivo sastanke i čekali na naredjenja šefova da se pojave na skupovima, i u zaverenike po profesiji, koji su čitavu svoju delatnost posvetili konspiraciji i od nje živeli... Životni položaj ove klase već unapred odredjuje i čitav njen karakter... Njihova oklevajuća, u pojedinačnim stvarima više od strane slučajnosti nego same delatnosti ovisna egzistencija, njihov neredovni život, čijeg su jedine čvrste tačke krčme vinara – rendezvous stecišta zaverenika - neizbežna njihova poznastva sa svakojakim sumnjivim ljudima placira ih u onaj životni krug, koji se u Parisu naziva la bohčme."

Uzgred treba primetiti da je i sam Napoleon III svoj uspon otpočeo u takvom jednom miljeu - koji odgovara upravo opisanom. Poznato je da je jedna od alatki njegovog perioda vladavine bilo Društvo 10. decembra, na osnovu čijeg je kadra Marx uspostavio "čitavu nedoredjenu, raspojasanu, tamo-'vamo razbacanu masu, koju Francuzi nazivaju la Bohčme." Za svog kraljevanja Napoleon je razvio svoju konspirativnu praxu. Neočekivane proklamacije i tajanstvenost, rogobatni ispadi i neprobojna ironija spadaju u državni rezon Druge Imperije. Iste crte nalazimo i u Baudelaireovim teoretskim spisima. On svoje uvide iznosi najčešće apodiktično. Diskusija nije njegova stvar. On joj se sklanja sa puta, onda čak i kada bi krute protivrečnosti u tezama, koje on jedne za drugima prihvata kao svoje, raspravu i zahtevale. "Salon iz 1846." posvetio je "buržoaziji"; on istupa kao njihov glasnogovornik, dok njegov gest nije onaj advocatusa diaboli. Kasnije, na primer u njegovoj invektivi protiv škole bon sensa, on nalazi za " 'honnete' bourgeoise" i notara, buržoaskim osobama od poštovanja, akcente najrabijatnije boemštine. Oko 1850. objavljuje da je umetnost neodvojiva od korisnosti; malo godina kasnije on zastupa l'art pour l'art -tezu. Pri svemu tome, o posredovanju svojih teza brine se koliko i Napoleon III kada preko noći, i iza ledja francuskom parlamentu, predje sa zaštitne carine na slobodni promet robe. Ove crte razjašnjavaju barem zašto je oficijelna kritika – pre svih Jules Lemaitrea – osetila tako malo od teoretske energije sabijene u Baudelairovoj prozi.
U svojem opisu conspirateura po profesiji Marx ovako nastavlja: "Jedini uslov revolucije po njima je dostatna organizacija njihove zavere... Bacaju se na izume, koji bi trebalo da izvedu revolucionarna čuda; zapaljive bombe, uništavajuće mašine od magičnog dejstva, emojti (neredi), koji bi trebalo da dejstvuju tim čudotvornije i više iznenadjujuće što manje racionalnog povoda i osnova imaju. Takvim jednim otaljavanjem projekata zauzeti, nemaju drugog cilja do obaranja postojeće vlade, dok najdublje preziru teoretsko posvećivanje radnika u njihove klasne interese. Otuda njihovo ne proletersko, već plebejsko nerviranje nad habits noirs (crnim haljinama), manje ili više obrazovanim ljudima, koji zastupaju ovu stranu pokreta, od kojih se ali, kao oficijelnih reprezentanata Partije, nikada ne mogu sasvim ratosiljati". Politički uvidi Bodlerovi u samom osnovu ne prevazilaze ove zaverenika po pozivu. Svejedno da li svoje simpatije usmerava ka klerikalnom nazadnjaštvu ili poklanja ustanku iz 48. - njihov izraz je neposredan, a osnov porozan. Slika koju nudi u februarskim danima - sa puškom mašući na nekoj pariškoj raskrsnici, i rečima "Dole sa generalom Aupickom!"- ubedljiv je dokaz za to (gen. Aupick bio je B-ov. Očuh). Svakako je mogao on da Flauberovu rečenicu: "Od sve politike razumem samo jednu stvar: revolte." prisvoji kao svoju. To bi onda moglo da se shvati onako kako to iznosi završni pasus iz jednog od njegovih, kao nacrtima o Belgiji sačuvanim zapisima: " 'Živela revolucija!' kažem kao što bih rekao 'Živelo uništavanje! Živela pokora! Živelo kažnjavanje! Živela smrt!' Ne bih ja bio srećan samo kao žrtva; ni uloga dželata za mene ne bi bila zgorega – kako bih revoluciju osetio sa obe strane! Svi mi imamo republikanski duh u krvi kao što imamo i sifilis u kostima; mi smo demokratski infincirani i siflistični." Ono što Baudelaire ovde iskazuje moglo bi se nazvati metafizikom provokatora. U Belgiji, gde je ova zabeleška nastala, on je jedno vreme važio za potkazivača francuske policije. Slični aranžmani po sebi bili su tako malo začudjujući, da Bodler 20. decembra 1854 svojoj majci u vezi književnih policijskih stipendanata piše: "Nikada se moje ime neće pojaviti u njihovim sramnim registrima." Ono što je Bodleru u Belgiji donelo takav glas, teško da je bilo samo neprijateljstvo koje je otvoreno pokazivao spram tamo proslavljenog i izgnanog Hugo-a. Udela u nastajanju ovog trača imala je dakako i njegova pustošeća ironija; vrlo je moguće da ga je rado i sam širio. Culte de la blague (kult vica), koji opet nalazimo kod Georgea Sorela i koji je postao neodstranjiva komponenta fašističke propagande, izgradjuje kod Bodlera svoj prvi oplodnik. Naslov pod kojim i duh u kojem je Celiné pisao svoje Bagatele za jedan pokolj, bodlerovski je dnevnički unos: "Lepa bi se jedna konspiracija mogla organizovati u cilju uništenja jevrejske rase". Blankista Rigault, koji je svoju konspiratorsku karijeru završio kao načelnik policije pariške komune, izgleda da je imao isti mračni humor, o kojem se i u svedočanstvima o Bodleru mnogo govori. "Rigault je", stoji u "Hommes de la revolution 1871" Ch. Prolesa, "u svim stvarima i pri velikoj hladnokrvnosti imao nešto od pustog lakrdijaša. To mu je bilo neotudjivo, sve do njegovog fanatizma". Čak i terorističke maštarije, koje Marx sreće kod zaverenika (conspirateur), kod Bodlera imaju svoju opreku. "Ako ikada", kako 23.decembra 1865 piše svojoj majci, "ponovo iznadjem napon i energiju, koju sam nekoliko puta do sada posedovao, svojoj ću srdžbi besu dati zraka kroz sablažnjujuće knjige. Želim da čitavu ljudsku rasu protiv sebe nadam i rasrdim. To bi bilo moje uživanje, koje bi me za sve obeštetilo." Ovaj zadrti bes – la rogne – bio je stanje, koje je kroz pola veka borbi na barikadama hranilo pariške zaverenike po pozivu.
"Oni su ti", kaže Marx o ovim zaverenicima, " koji su postavili i upravljali prvim barikadama." I doista, u stalnom središtu konspirativnog pokreta stoji barikada. Ona ima posebnu revolucionarnu tradiciju. Preko četiri hiljade barikada povlačilo se po gradu u julskoj revoluciji. Kada Fourier traga za jednim primerom "travail non salarie mais passione" ne nalazi ni jedan približniji od podizanja barikade. Hugo je u Jadnicima izrazito upečatljivo oslikao mrežu tih barikada, pri čemu je njihovu opsadu ostavio u senci. "Svuda je motrila nevidljiva policija revolta. Održavala je red, što će reći noć...

(to be continued – we shall overcome, kako to grozno zvuči...)


Post je objavljen 22.07.2009. u 12:16 sati.