Marketing
... samo neke razbacane misli ....
Napokon, sjedim u svojoj sobi, uzimam tipkovnicu u ruke i poželim napisati nešto lijepo, onak dubokoumno, poželim izraziti svoje misli, ali opet ništa .. Opet je nestala inspiracija. Svejedno uzimam tipkovnicu i ne razmišljam. Samo pišem. Slušam Balaševića (naravno) i njegovu pjesmu ''Bluz mutne vode''.. U zadnje vrijeme mi je jako draga pjesma. Govori o životu kroz metaforu života ribe. Tipično za Balaša. A sama sebe često uhvatim kako razmišljam o životu i što je još bitnije, njegovom smislu. Promatram. Uspoređujem. Učim. Razgovaram. Spoznajem samog sebe. Mislim da napokon razumije značenje te, tako dobro poznate rečenice. Od nečeg moram krenuti ako želim djelovati na bilo koji način. A od kog ću krenut, ako neću krenut od sebe same. A to je ujedno i najteži dio posla.
Promatram ljude. Odem u Osijek – promatram ljude, vratim se doma – promatram ljude. Što vidim? Površnost... odvratnu, prolaznu, primitivnu površnost. A onda, izađem na cugu u svoje malo i tako tipično selo. I već znam scenarij. Već znam ko će biti van, ko će gdje sjetit, tko će koga ogovarati, tko je sad bio s kim itd. Površnost... kako to mrzim. I onda se iznenadim kad počnem pričat s dečkom pored kojeg sam sjela i kada se taj razgovor pretvori u trosatni razgovor. Razgovor u kojem nije bilo ispraznosti već ono nešto puno dublje. Kako se čovjek može iznenaditi. Još mi nije do znanja došlo to da u ovom primitivnom selu ipak mogu naići na ljude koji imaju slična razmišljanja, stavove kao ja.
Razmišljam o svojoj prethodnoj godini, akademskoj godini. Velike su se stvari izdogađale u mom životu: promjena sredine, u jednu ruku samostalan način života, novi ljudi, nova pravila, slobodu kakvu još nisam imala u ovakvom obliku, rastanak sa starim društvo, odlazak najbolje prijateljice u Zagreb, orjentacija na filozofiju i pedagogiju! A sve je to rezultiralo i mijenjanjem mene same, a posebno sam studij filozofije me naučio da u jednom drugom pogledu promatram na svijet da se pitam, da u svemu tražim jedan dublji smisao. I pogodite šta? Ta promjena mi se sviđa. Trebalo mi je i da se maknem iz one moje selendre, imam osjećaj da me oraničavalo to selo, ti ljudi, da u njemu nisam mogla pokazat sve moje mogućnosti. Osijek obožavam. Dovoljno je velik, a opet dovoljno malen. Savršen. Ljudi su drukčiji. Pogotovo moji ljudovi s faksa! Kao što bi moj dragi profesor rekao ''Vi filozofi se uvijek možete uočiti'' Obožavam slobodu i to što je pravilno znam koristiti, što se ne moram opravdavati, ali odgovornost je i dalje ne prvom mjestu. I da, obožavam znanje. Nije mi motivacija prolaz na ispitu, ocjena, nego znanje. Težim znanju (kao što bi i Aristotel rekao da svi ljudi teže znanju) radi njega samoga. I želim da svaki dan našto naučim, da svaki dan bude potrošen na ispravan način. Carpe diem.
I opet slušam istu Balaševu pjemu ...
Svašta se rodi u mutnoj vodi,
lukava mrena i glupavi smuđ,
karas i bandar, lopov i žandar
i ribe sto žive na račun tuđ.
Malene one većih se klone,
ne paziš i već te nema za tren.
Gde god da beže stignu u mreže,
neko se rodi da postane plen.
... E, da ... Razmišljam malo o ovim stihovima i shvaćam koliko toga ima svuda oko mene. Ponekad nailazimo na toliko nepravda. Svatko od nas je možda i svjedok toga kako neki koji nas okružuju sve dobiju ''servirano na pladnju'' ili svoj uspjeh temelje na uspjehu drugih. Srednja škola, faks, posao – nije bitno. Takvih ljudi ima svugdje. Ima nas svakakvih pa i onih koji žive na račun tuđ. A ti? Ako malo popustiš već zaostaješ, već te netko sustiže, već gubiš i već te nema za tren.
Ko život vodi u mutnoj vodi
mora sve trikove dobro da zna,
u mutnoj vodi, što mnogim godi,
posebno onim sa vrha i dna.
Svi znaju svrhu, štuka na vrhu,
tu su da kvare i naprave lom,
a dole na dnu sudbinu jadnu
mnogima rešava nekakav som.
......
Na šta se svodi život u vodi?
Pa eto, grabljivci imaju vlast.
Grgeč je glupan, ali je krupan,
pa male ribice guta u slast.
I koliko puta nam svima dođe da dignemo ruke, jednostavno – odustanemo! Možda nas neuspjeh pokoleba, možda ne vidimo više cilj, smisao, možda počnemo sumnjati u sebe. Postajemo svjesni kako neke stvari ne možemo promijeniti. Postoje oni nadređeni koji određuju zakone i kroje život u ovoj državi. I kako nekada nepravda zna biti tako jasno prikazana, a mi opet ne možemo ništa napraviti. I onda se pitamo: na što se svodi na kraju ovaj život?
U dane gadne, kad voda padne,
plašljive ribe ne vrede ni groš,
naiđu krize, drukčije grize,
i samo najbolji plivaju još.
Savršeni stihovi za studentski život. Samo uporni ostaju i završavaju. Ali ujedno i životna istina. Odustajanje je jedna od najgorih odluka koje se mogu donijeti.
A moji stihovi:
Ja pevam svoj blues bez namere bitne.
I najveće ribe za mene su sitne.
Ja sa strane samo posmatram taj svet.
Ja pevam svoj blues u vrtlogu gluvom
i pitam se šta rade ribe na suvom,
a to je bar rutinska stvar.
Savršeno!
.. Dakle, objavljujem ovaj post, ove nabacane misli. Hoće li se skužit poanta? Ima li uopće poante? Ma nije bitno! Bitno je da su one ipak ovdje!
Post je objavljen 22.07.2009. u 00:31 sati.