Stranće, obraćam ti se s Visina!
Ja ne mrzim, ali moje srce nikada oprostit' neće...
Kažeš mi da ne strepim,
Da prašina spustila se, da kiše prestale su...
Da umorne oći ponovno pronalaze bisere zemlje...
Da hrabre duše obraniše sve moje, njihovo, naše...
Da zaboravim?!
Zašto me učiš krivo...
Zašto put moj promijeniti želiš?
Ne shvaćaš li, to sam ja;
Ponosna na svoj križ...
Ne tjeraj me da zaboravim!
Ne stavljaj mi na otvorenu ranu sol!
Zaborav najveći je neprijatelj –
I ja mu nikada ruku pružit neću...
Ja nikada prebolit neću...
Rane preduboke...
Rane crne...
Rane svete...
Ne shvaćaš li, to jedini zakon života je mog!
I što sam bez njega –
Ista kao ti?!
Tako slaba neću biti,
I bol svoju hrabrošću ću kriti...
A ti, slijepi čovječe koji put moj ne znaš,
Koji ne razumiješ moje drage rane,
Ti čovječe ne stvaraj mi trnje veće,
Pusti me da hodim –
I vjerujem da ponovit' se neće...
Ne izigravaj Sudbinu svoju, ne izigravaj Boga!
Strepi od njega, i čuvaj bližnjega svoga!
Kako možeš bol mi stvarat još veću –
Zar ne vidiš da nikad nećeš otet moju sreću...
Do mojih visina ti se nikada uzdići se nečeš,
Tako daleko ne možeš doći -
Jer ti sa pravoga puta skrečeš...
Stani!
Srce tvoje još bije!
Ne strepi od njega!
Pomiri se s njime!
A sad idem...
Stranće, obračam ti se sa visina!
Ne diraj mi vjeru, Ne otimaj mi vrijednost života –
Jer s puta mojega nikada me odvesti nečeš...
Ne tjeraj me da zaboravim –
Rana moja preduboka je...
Moja vjera biser neprocijenjiv je...
Moje put svet je...
Ne čini grijeh stranče!
Imaš i ti srce,
Toliko dobrote u tebi još ostalo je...
Stranće, ne bježi od trnja svojega...
Ne stvaraj još veće na putu mome...
Jer ja sam ptica slomljenih krila;
Koja ponovno poletjela je;
Koja najveću slobodu ima!
Znam, ti shvatit mene nikad nećeš,
I ne tražim od tebe, jer znam da nikada nećeš moći!
A sad idem...
Dug put još me čeka...
Stranće, ne diraj mi svetinju;
Stranće Ne tjeraj me da zaboravim!
Post je objavljen 21.07.2009. u 22:26 sati.