Sjesti ću ovdje, dušo, u miru, tebe da osluhnem. Osluhnem životom što privid prolaznosti stvara. Privid je u živa, što mislima biti nastoji.
Sjesti ću ovdje u miru... kao da i ne sjedim, kao da i ne postojim. Tek neka misao što luta nastojanjem odvoja od 'biti sebe'. Prostor je to kao dom lutanja pred san želja.
Konačno, kao da znam što neznam. Sve! Znanje jest nešto u prividu; put otkrivanja; oči što smjer jedan vide...
Gledam duše u prividnom nizu, jer kako drugačije gledati? Tek biti jest punoća, jest stvarnost.
I kao da vrijeme, vama dušama, prepreka nije, kao meni živu, da sagledam osnove vaše; puteve ispunjenja.
Sav svijet; slike; moći i znanja; sve nosi tren vaš u pojavnosti. I kao jedinstvo vi jeste u vječnoj istini, kao pozadina neka; pozadina što osnova je postojanja, a živu vrijeme i prostor.
Viđam vas u kamenu svakom, planini, zvijezdi, ovoju vremena, prostora i misli.
U niru dotićem i stičem istost. Nestaju potrebe. Ni dokazi više ne postoje. Zašto i kome? Zar ima još nešto u istini jedinoj? Pitanje ovo jest tek da me živim daje.
Prijatelji moji dragi, svi smo mi ovdje kao dječica istine iste. Mali prividi što ljubav nas nosi. Radost Istine.
I kao živ vidim puteve razne, biljege duša, istinu što duše ih putevima zabluda nose ispunjenju mogućnosti postojanjem. I nastaje i nestaje privid trenom. Kao da bio nije, tek biljeg ostaje, a i on nestaje živu životom.
I nije bit postanka. Svi postanci su nestanci. Istinom jest. Tamo vrijeme nije, prostor nije .....
U miru tome nestaje potreba da imam. Nikada imao nisam niti ću moći, istinom tek jesam. I kao da vidim sliku osmjehom čistoće u nastojanju ispiranja zabluda, što tište i more duše. Mnogi bolno ispiru puteve svoje, puteve ispunjenja istine i svijesti.
Prijatelji dragi, prihvatimo radost života. Svi smo mi djeca Istine. Ne uzimajte, već darujte i biti će vam darovano, a jedino istinom jest ljubav, jer njome i postojimo.
Volim vas ... :)
Post je objavljen 20.07.2009. u 23:28 sati.