Uzalud se trudiš biti
Ono što ne možeš.
Pod obodom neba
Dva ti pečata otisnuta
Danom rođenja,
A ja ti zavještana
Za neka buduća
Duhovna osvještenja.
Dajem novčić za
Tvoje misli uzburkane.
Nije ovo vrijeme za
Nova pogrešna opredjeljenja
I nove otvorene rane.
Ali, istina se nameće
Kao neminovnost:
Stvarnost je gorčina
A ljubav su rijetko
Dosanjane sanje.
Pa se izbori, od dva zla
Odaberi ono manje.
Uzalud bježiš, nemaš načina.
Uvijek se budim uz tebe,
Izrasla sam ti pod rebrima
I nastanila se u tijelu i srcu
I sad me nosiš sa sobom
Gdje god se makneš,.
Zavezanu u čvor duše,
Zapetljanu u pramenovima,
Pod noktima uraslu,
Zapisanu na čelu i.
Isklesanu na ramenima.
Možeš se zarotirati
Za koliko hoćeš stupnjeva
I opet će te sustići
I natkriliti moja sjena.
Nisam anđeo, ali čuvam
Kofere tvojih uspomena,
Što ti naviru u plimi
Poraza i samosažaljenja.
Uzalud se otimaš
Praveći se stijena.
I kad nepomično stojiš
Ne možeš me se nikako
Osloboditi u vrelim sjećanjima.
Spavam ti pod kapcima,
U sjetnom pogledu sumraka,
Urasla čvrsto u rožnicu.
U suzi me nosiš, blještavu,
Odsjaj sam plahovite duše.
Dio savijene kralježnice,
Naslon, da se papirni
Zidovi tvoje čvrstine ne uruše.
Nosiš me na oba dlana,
U genetskom kodu sam ti zapisana
I utisnuta na osušenim usnama.
Uzalud me potiskuješ iz misli.
Nataložena sam ti na primozgu
Kao dvostruka sedrena barijera
Pa upravljam putanjom želje
Bez obzira na otrovne riječi
Kojima me tvoj jezik strijelja.
Sagorena u prvom plamenu
Nadošlom u ledenice utrobe,
Žar sam ostavila da tinja
Na ognjištu tvojih htijenja,
I ti bi sad da me nema,
Jer te je strah samog sebe
U košmarima noćnih otrježnjenja.
Uzalud se trudiš, zaborav je dug,
Izrodili su trnje rukohvati života.
U mrežu kad upadneš, samo dublje toneš,
Živi pijesak ljubavi neodlučne guta.
Ako mi ne vjeruješ, isprobaj još noćas
Pronaći svoj mir u spasonosnim snovima.
Budeš li me sanjao, srasla sam uz tebe,
Zaspeš li, otmjeno cu ti kolati žilama.