Pocetak neceg nepoznatog,neshvatljivog,necovjecnog-napada na Grad,
svi u Dubrovniku docekali su nespremni i zateceni.S nevjericom smo se pitali da li je to stvarnost ili se nalazimo u agoniji sna iz kojeg cemo se brzo probuditi u nasem lijepom,rujanskim suncem okupanim Gradom.
Ali zbilja je bila ipak nesto drugo.Prvo su se culi daleki topovski tutnjevi s Ivanice koji su nam se prebrzo i sve vise priblizavali,zatim su nas pocele zasipati granate.Gusti dim spaljenog pitomog krajolika Konavala,Zupe i Primorja zaklanjao nam je vidik.Prekinuli su nam dovod elektricne energije,vode,opskrbu hranom,lijekovima,sve komunikacije,ukljucujuci i onu telefonsku.Ubrzo smo postali odsjeceni od ostatka svijeta,otok osudjen na bolnu spoznaju da jos uvijek svijetom hodaju spodobe sposobne za rusenje,paljenje,pljackanje,mucenje,ubijanje.
Malo tko se u tim prvim trenucima i mogao snaci.Oni okretniji,
organizacijski sposobniji,pokusali su u novonastaloj situaciji stvoriti neki red.Ali opcenito te prve dane srbo-crnogorskog silovitog napada na Dubrovnik svi smo bili izgubljeni.Poceo je panicni i totalno dezorganiziran bijeg iz Grada.Muskarci su poceli organizirati obranu,a mi zene kucanstva i kakav-takav privid normalnog zivota.Nabavke hrane,opskrba vodom,cak i morem,zbrinjavanje otpada,pravljenje ognjista na otvorenom,skupljanje ogrijeva...Sve u pauzama izmedju dvije uzbune.
Bile smo tu,ali kao da i nismo.Nitko nas nije u nista ukljucivao,pitao,
savjetovao.A same smo se cesto pitale gdje je nase mjesto.Uz muzeve,
oceve,sinove u nevolji ili negdje na sigurnom.Da li je nasim braniteljima teza pomisao da smo u opasnosti ili im je tezi prazan i hladan dom kad se vrate sa straze ili okrsaja?
Kako i koga pitati sto uciniti?Kako se organizirati?Spas je stigao u vidu Konvoja Libertas.Bio je povazdan otvoren i utociste svima u nevolji.
Zene i majke Dubrovnika uputile su 23.XI 1991.u 13.30 pismo svim Dubrovcanima,poglavito aktualnoj vlasti pod nazivom CUJTE NAS!Trazio se odgovor na pitanje da li je potrebno ostati i kako tada pomoci Gradu ili pomoci na nacin da ga se napusti.Odgovora na pitanje nije bilo ni tada niti ikada vise.To je bio dovoljan znak da nam jedino preostaje samoorganiziranje,sto smo odmah i uradile.Skupile smo na tisuce potpisa
Dubrovkinja koje su trazile da prestane iseljavanje i bile spremne ostati u u Gradu do zadnjeg daha.Majke malodobne,invalidne djece,trudnice,
sve kao jedna.One su takodjer branile Grad.
Lavina je krenula.Nitko je vise nije mogao zaustaviti.Iz Dubrovnika je izbijala silna snaga i volja sa opstankom,volja za pomoc u nevolji svima slabijima od njih samih.
U svibnju 1992.,u hotelu"Park",iako pod uzbunom,odrzana je osnivacka skupstina i osnovana je humanitarna udruga Forum zena Dubrovnika.Svi poslovi oko registriranja obavljeni su takodjer pod uzbunama.Prve akcije bile su obavjestavanje svjetske i domace javnosti o stvarnim zbivanjima u i oko Dubrovnika.Napisane su na stotine pisama na raznim jezicima i odaslane u svijet.Glas zena Dubrovnika daleko je dopirao.Od UN-a do Bijele kuce i Svete Stolice.Apele su u izvornom obliku izmedju ostalog objavili list"Independent" TV postaja CNN.Dano je na stotine intervjua,
razgovaralo se sa mnogim posjetiteljima Dubrovnika,svjetskim duznosnicima,cak uslo i u sukob sa gospodinom Kouchnerom kojem nije odgovaralo sprecavanje iseljavanja Dubrovnika.
Zene Dubrovnika pomagale su u oslobadjanju zatocenih u srpskim i crnogorskim logorima.Preko duznosnika Crvenog kriza slale su se poruke i paketici,posebno za blagdane.Iako i same iznurene i osiromasene odlazile su u posjet izbjeglicama smjestenim izvan Dubrovnika i nosile humanitarnu pomoc.Za blagdane u suradnji s Hrvatskom vojskom organiziran je posjet vojnicima na frontu za koje su iskljucivo zene Foruma pripremale kolace.
Pred samo oslobodjenje Konavala organizirana je izlozba konavoskog veza,rucnih radova,etnoloskih vrijednosti nastalih u sklonistu za vrijeme granatiranja Dubrovnika i spaljivanja okolice.Tom izlozbom Dubrovnik se kasnije predstavio u Zagrebu,Varazdinu,Ivanic Gradu i u Austriji.Uz pomoc
gospodje Bebe Gugic-Amorese organiziran je boravak stotinjak traumatizirane djece poginulih ili ranjenih hrvatskih branitelja u Italiji.Nakon godinu dana za slijedecu grupu djece je organiziran tecaj talijanskog jezika,a boravak je pomogla organizirati gdja.Ana Ventura.
Uz pomoc Grada Forum je dobio prostorije u Ulici Frana Bulica,zajedno s Drustvom prevoditelja.Organizirana su dezurstva i pomoc zenama u nevolji.Skupljena je odjeca i organizirana donatorstva za djecu i obitelji poginulih branitelja.Novcana pomoc stizala je iz USA i Australije.U poratnom razdoblju,iako su se uvjeti zivota znatno poboljsali,Forum je i dalje djelovao.Clanice su se najvise skupljale oko Skole veza koja je organizirana kao psihosocijalna pomoc ne samo zeni,vec citavoj obitelji
Forum zena Dubrovnika djeluje i danas,iako znatno manje aktivan nego u vrijeme kada je predstavljao pokretaca mnogih akcija i dokazivao snagu Dubrovnika i njegovih zitelja.
Post je objavljen 19.07.2009. u 00:40 sati.