Srpanj je mjesec u kojem se svake godine diljem svijeta slave mlade mise. Riječ je o svečanim liturgijama kojima novozaređeni svećenici stupaju u službu. Mlade mise održavane su ovih tjedana i u našim krajevima. Izdvajamo propovijed s jedne od njih, njen prvi dio. Možda netko u tekstu koji slijedi nađe neku misao i za sebe...
Dragi mladomisniče,
braćo i sestre u Kristu Isusu!
Razmišljajući o Božjoj riječi koju smo čuli, o riječi koja nam još odzvanja u uhu i u srcu, vjerojatno se svi divimo silnim Božjim djelima koja je Gospodin izveo u biblijskim vremenima. Slušamo o Mojsiju i Izraelcima, o Pavlu i prvim kršćanima u Rimu, evanđelist Matej donosi nam izvješće o susretu uskrsnulog Isusa i njegovih apostola u Galileji.
Upućeni u Sveto pismo na svakoj svetoj misi i na vjeronauku, sigurno nam u misli dolaze ne samo ovi, nego i mnogi drugi događaji koji su zabilježeni kroz povijest spasenja. Neki od njih u novije su vrijeme ekranizirani u filmovima i televizijskim serijama, drugi opet prikazani u kazališnim komadima ili crkvenim prikazanjima prigodom blagdana. Na taj nam način svi ti događaji, istina, nekako bivaju bliži, jasniji, pregledniji, ali, ako bismo ih promatrali samo kao pripovijesti koje pripadaju nekom minulom vremenu, kao opise događaja koji su se dogodili i time zauvijek završili, značilo bi to da Sveto pismo i njegovu božansku narav uopće nismo razumjeli.
U skladu s tim, sveta Crkva uči nas da je Božja riječ nadvremenska, da je svevremena, da nije zatvorena u neki svoj prostor i vrijeme od prije dvije tisuće godina tamo u Svetoj Zemlji, nego da je aktualna i da se uvijek ostvaruje, sada i ovdje, u srcima i životima onih koji se u Duhu Svetom toj poruci spasenja otvaraju vjerom, nadom i ljubavlju. Zato je ova Poruka živa i plodonosna, ona u životu vjernika koji je želi primiti ostvaruje ono što govori jer Bog uvijek ostaje vjeran sebi, odnosno svojoj Riječi.
„Danas, dakle, spoznaj i zasadi u srce svoje: Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji“, poziv je Božji iz knjige Ponovljenog zakona. Primiti Gospodina, ljubiti ga iznad svega i mjeriti sebe i svijet mjerilima Evanđelja za nas vjernike znači omogućiti ovom Božjem promislu da se ostvari i danas. „Ispitaj samo, ... je li bilo ovako veličanstvena događaja?!“, govori isti biblijski ulomak koji smo čuli. Zaista, sve što Bog čini ne može biti drugačije nego – veličanstveno!
Onaj tko Boga primi u svoj život, tko Njegovo Evanđelje zasadi u svoje srce, u svoje životne stavove, u svoje međuljudske odnose, taj ne može ne osjetiti divotu Božjeg djelovanja, ne može ne zamjetiti čudesna djela koja Duh Sveti čini u čovjeku, u Crkvi, u svijetu. Po ovom zasađivanju Boga u srce onoga koji Ga prima, sam Bog ponovno ostvaruje ista ona djela koja je ostvarivao kroz povijest spasenja o kojima slušamo u Svetom pismu, i to ne samo ista, nego i veća od onih. To je način Božjega djelovanja u svijetu; da ništa s čovjekom ne čini bez čovjeka, bez moje i tvoje suradnje sa Svetim Duhom.
„Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji“, ustvrdio je Gospodin na usta svetoga Pavla u poslanici Rimljanima. Pavao upravo progovara o čovjeku koji je otvorio vrata svojega života Duhu Božjem, o čovjeku koji je dopustio Božjoj Riječi da pusti korijenje u njegovom srcu. To je suradnik Božji, apostol Kristov koji svoj život više ne može živjeti sam, izvan prostora drugih koji primiše istoga Duha Kristovog. Isti Duh razliven u srcima vjernih, stoga, te iste vjerne povezuje u zajednicu Crkve. Stoga je istinski vjernik uvijek i samo onaj tko izgrađuje zajedništvo, duhovsko, kristovsko zajedništvo koje podrazumijeva bogatstvo u svim našim različitostima.
Ovdje se Crkva očituje kao zajednica nastala darom Pedesetnice, silaska Duha Svetoga u srca onih koji osluškivahu i prihvaćahu Božji šapat spasenja. Ovim slijedom, dakle, dolazimo do Pavlovih riječi iz iste poslanice gdje kaže da smo po ovom Duhu subaštinici Kristovi i djeca Nebeskog Oca kojemu kličemo: „Abba – Oče!“ Primajući Božju Riječ primamo Njegova Duha, postajemo Kristovi apostoli u zajednici Crkve. Jednom riječju, ostvarujemo svoje kršćansko poslanje u svijetu.
Primiti Božju riječ nije ništa drugo nego odjelotvoriti zapovijed iz Svetog pisma: „Drži Njegove zakone i njegove zapovijedi...!“ Čovjek koji je po primanju ove riječi postao Kristov apostol, nije po ovoj riječi tek uključen u neki sustav čiji je postao protagonist. Isto tako, nije postao niti korektiv čiji bi zadatak bio biti moralno savršen i ispravljati društvene nepravde, premda ovaj zahtjev primanja Duha – biti Kristov apostol – podrazumijeva i otvorenu pripadnost Crkvi i društveni angažman. Držati Božje zakone i zapovijedi u prvom redu znači početi mijenjati vlastitu nutrinu kako bi Duh Božji, Duh Kristov bio slobodan prosijavati iz naše nutrine u sredinu u koju smo poslani. Jednostavnim riječnikom rečeno: uzaludno je propovijedati obraćenje ukoliko sami nismo obraćeni.
Zato nije dovoljno samo primati ovu Božju riječ, već u poniznosti srca smjerno sa svojim Bogom hoditi svaki dan, odričući se sebe kako bi Krist mogao u nama rasti. Ovo odricanje upravo znači držati Božje zakone i zapovijedi; ljubiti Boga iznad svega i prepoznavati ga u svakom bratu čovjeku. Staviti Gospodina našega na prvo mjesto u svojemu srcu i življenju, znači imati i sve drugo na svome mjestu. U tome je sav Zakon i proroci. U tome je ostvarenje ovog našeg poslanja – biti Kristovi apostoli, prepoznatljivi po vjeri, djelotvorni u ljubavi koja se konkretizira u malim stvarima koje svakodnevni život čine velikim, Kristolikim, u našem svakodnevlju koje svjedoči da smo primili Duha Božjega.
Izrečena u Galileji prije tolikih stoljeća na usta Gospodina našega Isusa Krista, ova se Božja riječ utjelovljuje u svakom vremenu evo već dvadeset stoljeća. U svakome pojedincu ponaosob, i po nama u cijeloj Crkvi, događa se tajanstvena i veličanstvena ekonomija djelovanja Duha Svetoga. Ovo otvaranje srca čini čovjeka nositeljem Duha Svetoga i apostolom Kristovim.
Braći i sestre! Na čudesan se način očituje se istinitost i djelotvornost Božje riječi o kojoj razmišljamo. „Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode, ... i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio“, potiče Isus svoje apostole. Nije li i sveta liturgija i razlog zbog koje ju slavimo nedvosmisleno svjedočanstvo žive i među nama prisutne odjelotvorene Božje riječi?!
Bog tajanstveno zbori čovjekovu srcu. Primajući Njegovog Svetog Duha, započinje milosna preobrazba čovjekove nutrine. Ovaj proces djelo je Božje ljubavi, Njegove dobrote. Ovaj proces je katkad bolan, traži odricanje od vlastite volje, trpljenja, ustrajno nošenje svojega križa, nerijetko podrazumijeva i plivanje protiv struje koja nas pokušava odnijeti tokom plova suvremenog mentaliteta, tokom plova daleko od Krista.
Ipak, dopustiti Riječi Božjoj da se nastani u vlastitom srcu znači krenuti putem novim smjerom, putem obraćenja, postati Kristolik, subaštinik Kristov, biti nositelj Božjega Duha, dozvaliti Gospodinu da koz nas prosijava ovo svjetlo Njegove istine. To je ono veličanstveno djelovanje Božje u nama, to je posadašnjenje povijesti spasenja u životu svakoga vjernika, to je plod Božje riječi u našim srcima. Time postajemo Kristovi apostoli i onda kada i bez izgovorenog slova svojim življenjem otkrivamo otajstvo Božje prisutnosti u nama.
„Pođi!“, govori Krist svojim vjernima; „Budi i ti moj apostol, budi nositelj mojega Duha i svjedok moje ljubavi u svojoj sredini, u svojemu vremenu, budi to kao obiteljski čovjek! Budi to kao svećenik, redovnik, redovnica, misionar! Ne boj se! Evo, ja sam s vama, do svršetka svijeta!“ Sveti Božji poziv upućen Dvanaestorici nekad u Galileji, odzvanja u našim srcima i danas. Krist ovdje ne jamči lagodan i život bez križeva; njegov zemaljski život i životi dvanaestorice apostola svjedočanstvo su o tome. Ono što Krist jamči jest sreća koju može dati jedino Bog, istinska sreća, zadovoljstvo životom, ispunjenost smislom i dubokom nutarnjom radošću koju može osjetiti samo onaj tko je dveri svoje nutrine, vrata svojega srca otvorio Duhu Božjem, onaj tko je na ovaj milosni poziv odgovorio: „Evo me, mene pošalji! Ja želim biti tvoj apostol!“