Priznajem. Bojim se ovoga sto se mi se dogada. Problemi. Tuga. Ocaj. Strah. Fobija. Osjecaj. Sram.
Sve te stvari povezane cine jednu cijelinu koja nema imena ali se lako raspoznaje, bojim je se. To je onaj grozan osjecaj dok PATITE! sada sam sigurna. Sada sam sasvim sigurna. JA PATIM !
Hrana. Necu pisati o tome. Prekrsila sam svaku mjeru i "Ana" bi me trebala razapeti jer sam presla granice onako kako sam mislila da nije moguce. Muka mi je od svega. DOSTA MI JE SVEGA! Mrzim ovo sto mi se desava. Mrziv ovo sto trenutno prolazim. Ovo je pakao. Zivaca jos jedva imam. U ovako malo vremena uspijeli su isjediti cijelu mene i jednostavno vise nemam snage da se ustanem. Nemam snage da krenem dalje. Stojim na mjestu dok ne cujem jedno njegovo: VOLIM TE! u koje zapravo niti ne vjerujem. Ne vjerujem u ljubav ali ocajnicki zelim cuti njegovo VOLIM TE da mogu krenuti dalje i da pocnem skupljati snagu i energiju. Zasto mi to toliko treba? Ne razumijem. Ta jedna mala stvar? Zasto mi to toliko znaci? Mislim da sam pobacila, spontani. Ocito nesto ne valja s njegovom spermom pa se i beba izgubila, odnosno zametak. Ne znam sta cinim. Ne pitajte sta to radim jer ne znam. Javljam da sam ziva. Ali...... NE ZNAM DO KADA JOS! NIJE MI DOBRO! BOJIM SE......
Post je objavljen 18.07.2009. u 21:26 sati.