Marketing
...............millennium jump...............
.......................
...baš nekako ovih dana bi se tamo doli na rivi trebao održati onaj, sada već čuveni i nadaleko poznati milenijski skok...svojevrsna turistička atrakcija, humanitarnog karaktera, koja je naravno, specifična kao takva...mislim, da je čak i jedinstvena u svijetu jer skaču svi...djeca, starci, domaći, gosti, ugostitelji, radnici, poduzetnici, doktori, političari, kurve, pederi, lopovi, dileri...skaču svi osim mene...jedino ja za to vrijeme (dok ostali skaču) sjedim doma u fotelji ispod klime, slušam Azru i s jednom rukom duboko zavučenom u bokse, češem jaja, dok u drugoj držim žuju, naravno, onu od pola litre, ledenu do boli...i sad će netko reći, kako ja nisam humanitarac i kako sam i ovo i ono i da me sram može biti i vjerojatno će taj netko biti u pravu, ali samo djelomično jer sam ja zapravo za sve humanitarne akcije, samo ako nemaju veze sa skakanjem...pa makar se to skakanje zvalo i bungee jumping...
...a prije sam stalno skakao...svagdje, svakako, sa svih visina i na svakakve načine...iz gušta, ofkors...što je more bilo pliće, tj. što je dubina bila manja, to je skakanje bilo zanimljivije, napetije i izazovnije...skakali smo svi, jer ako nisi mogao skočiti u more sa najmanje desetak metara visine, e onda si bio papak, onda si bio zakurac...no prošle su godine, ostarilo se, skok više nije izazov, ulazi se u more (doduše rijetko, ali se još uvijek ulazi) onako penzionerski, da ne kažem umirovljenički što bi možda bilo i ispravnije...skok ?...ne, nema više skokova...i dok stojimo tako Žika i ja ispod (u ono vrijeme nezaobilaznog) trinaest metara visokog, starog talijanskog bunkera, sa kojeg smo onako uredno, svakodnevno skakali u lučicu duboku metar i pol, gledajući prema vrhu Žika me upita...bili sad skočio...nisam niti pogledao prema gore, samo sam promumljao...skočio bi kurac...
...eh da, bilo je to davno, tako davno da se baš i ne mogu sjetiti svih detalja, no u to vrijeme sam (kao što već napisah) uglavnom skakao u more sa nekakvih 15-ak metara visine i to u dubinu...pa rekao bi, najviše metar i pol do dva...bez beda, bez problema, bez straha i bez pameti, što ne znači da je sad imam...ne, nije to bila manifestacija narcisoidnosti, bio sam klinac, nadobudni klinac, pun letačkog iskustva za kojim su tada slinili komadi...jebiga, znam da to sad zvuči (u najmanju ruku) neskromno i pomalo egotripaški, ali je tako i što ću kad je tako...hm...ili se to meni onda samo činilo...činilo da je tako...
...i baš me nekako tog ljeta (ljeta Gospodnjeg tisuću i još tamo neke), krivudavi put nanese u Banovinu (tadašnju Baniju), u jedno maleno mjestašce koje se nalazi negdje između Siska i Petrinje...pošto je tog dana bilo poprilično vruće, frajer se odlučio za malo osvježenja, a potražio ga je; u Kupi dakako...spustivši se oprezno do Kupe, stadoh na omanji kamen koji je virio iz mutne rijeke (pa rekao bih da je virio čitavih 10 centimetara), no čim sam stao na kamen, ona me istog trena napustila, ostavila, izdala (ravnoteža naravno) pa stoga odlučih, umjesto da samo zakoračim u mutnu Kupu (eh koje li greške) skočiti...i to drito na glavu... hm...mora da se tada (za sve one koji su gledali sa strane) ta moja mala akrobacija činila poprilično zabavnom i nadasve zanimljivom, pogotovo nakon što me gravitacija povukla sebi u zagrljaj...zapravo, bilo je toliko plitko (a ja to zbog mutnoće rijeke nisam vidio) da nisam uspio niti potonuti, jednostavno sam ostao na površini i to iz sasvim prostog razloga...dubina je na tom mjestu bila nekakvih 12-ak centimetara, a da doživljaj bude potpun, glavom sam opizdio u najveći kamen koji se mogao naći uzvodno od Siska...ne mogu reći da sam nakon toga izronio kad nisam niti potonuo, ali se kristalno jasno sjećam da sam (podigavši glavu) osjetio kako mi se topla i gusta, tamno crvena, ljepljiva tekućina slijeva niz čelo i kaplje s vrha nosa u zamućenu, smeđu vodurinu....
...nakon toga sam još neko vrijeme nosio mrežicu na glavi i mudro šutio...naravno da ovo nisam nikada nikome ispričao...pa nisam lud...gotovo da sam i zaboravio na ovo iskustvo ili sam ga samo onako, sasvim nesvjesno pohranio u nekakav zip folder (negdje u vlastitoj glavi) sve dok me neki dan jedna "prijateljica" nije podsjetila na čuvenu bitku kod Siska u kojoj je (tamo neke godine) zaustavljen turski pohod na Europu...uglavnom, bitka kod Siska je za tursku vojsku bila pogubna, Turci su bili potpuno razbijeni, a jedini izgled za spas im je bio... preplivati Kupu...legenda kaže da su se tad mnogi Turci utopili i to (ma koliko god meni to sad zvučalo nevjerojatno) u istoj onoj Kupi u kojoj ja (niti uz najbolju volju) nisam uspio potonuti, a kamoli se utopiti...hm...možda Turci tada nisu bili u nekoj vrhunskoj plivačkoj formi...ma zapravo, moram biti potpuno iskren i priznati da nikada nisam čuo, kako je ijedan Turčin imao zapaženijh rezultata u bilo kojoj plivačkoj disciplini, a ni vaterpolo reprezentacija im nije baš nešto, no dobro sad, šta je tu je...bitka kod Siska je završila, a ja izveo svoj milenijski skok... Turci su popušili (a izgleda da sam i ja, zajedno s njima, samo na malo drugačiji, plići način) i valjda od tog doba potječe, tj. datira onaj čuveni izraz...pušiš ko turčin...daklem, tursko pušenje je započelo tada, a završilo se sinoć, zapravo od sinoć je stupila na snagu zabrana pušenja na javnim mjestima i to najvećim pušioničarima na svijetu...Turcima...
...zapravo, uopće mi nije bila namjera pisat o Turcima...ma jok...već o Česima i to o onim Česima koji dolaze na naš krásný Jadran da bi se ubili od cuge, tj. da bi proveli svoj godišnji odmor iz snova...no na to me nisu asocirale simpatične, zgodne, slatke, seksipilne i jebozovne Čehinje, iako bi ja (da se mene pita) radije odabrao Slovakinje i ne pitajte me zašto jer vam to nikad neću reći...već me na pisanje potaknuo nesretni, 39-ogodišnji Čeh koji je nakon zabave, odlutao iz hotelskog vrta, skočio u more i slomio vrat, a skočio je sa visine od "samo" jednog metra...jebote, šta ti je život...odeš na najobičniji godišnji, tu preko i više se ne vratiš, strava...i uopće ne znam zašto sam želio pisati o njemu kada ga nikada nisam vidio...čudno je to, kako čovjek ponekad dobije potrebu pisati o nekome koga zapravo niti ne poznaje, a tko zna, možda sam ga jednostavno, na neku foru (u svojoj glavi) povezao s tim čuvenim milenijskim skokom...a i na kraju krajeva, taj njegov skok je definitivno bio milenijski, za njega, ali ga je na žalost izveo prerano...i s pogrešne rive...
Post je objavljen 20.07.2009. u 00:02 sati.