Znaš li da je teško? Ne misliti na tebe, ne nadati se da ću te sresti iza svakog sljedećeg ugla, ne dopustiti da me baš sve podsjeća na tebe… Neobično je da apsolutno sve mogu povezati s tobom. Baš sve. Bez obzira o čemu se radilo. Dvije, tri poveznice i dođem kratkom stazom do tvojega imena. Pa ga tiho izgovorim. Nitko ne odgovara. Staza postoji, ali na njenom kraju te nema. A morao bi tamo biti.
Znaš li da je teško ne pisati o tebi? Čini mi se da sam nemoćna po tom pitanju. Krenem pisati nešto drugo, ali ti se uvučeš u krhke riječi. Izravno ili neizravno. Pa onda moje misli struje u tvom smjeru. Mirno ili turbulentno.
Znaš li da sam te tražila u silnim licima koja su me okruživala? Pomislila sam puno puta da te vidim – svaki put sam bila u krivu. Kroz dim, kroz more ljudi, skroz tamo na drugom kraju – bila sam uvjerena da si tamo. Nije te bilo.
Znaš li da sam te sanjala sinoć? Negdje pred jutro. Kratko. Ali do u najsitnije detalje pamtim tvoj zagrljaj. Osluškivala sam kako ti srce kuca. Smiješila sam se. Moja podsvijest bila je dobra prema meni jer je stvorila tvoju sliku u snovima. Ili je ipak bila okrutna, teško je odlučiti. Alarm me neugodno iznenadio.
Ne, java me neugodno iznenadila.
Post je objavljen 17.07.2009. u 15:34 sati.