NOZ
Ocekivani,ali ipak nekako daleki rat u svojoj grozoti pokucao je na vrata Slatine,male slavonske opcine podno Papuka.Masakr nad hrvatskim seljacima u selima Cetekovac,Cojlug i Balinci."Komsije"Srbi poklali su 24 neduzne zrtve toploga rujanskog dana,dok je sve kiptilo od punine zivota.
Ostale je spasila sacica hrvatskih branitelja i polja kukuruza ispod sela.
Poslije ponoci,tog stravicnog 4.rujna 1991.,dvadesetak muskaraca,
volonteri Crvenog kriza i vatrogasci ocekuju autobuse sa spasenim seljanima.Neizvjesnost i strepnja uvukla se u vatrogasno dvoriste gdje je organiziran prihvatni prognanicki centar."Gdje ste dosad?Koliko je mrtvih?"
-pitamo se,paleci cigaretu za cigaretom.Trebalo je nesto privezat.Nasli smo klupko spage.Trazimo noz da je prerezemo.Te noci,cak ni dzepni nozic nitko od nas nije imao.
DJECA
Prve ratne jeseni putovao sam nekoliko puta u Zagreb po humanitarnu pomoc iz Karitasa.Kretali smo rano ujutro kamionom po mraku,pod pozicionim svjetlima,ponekad i bez njih,strahujuci od bombardiranja jugo aviona.Prolazeci brezuljkastim bjelovarskim krajem,zamjecivao sam uz put raskos jesenskih boja,ali neka grobna tisina vladala je u tim pitomim selima.Nesto vrlo,vrlo bitno,gotovo opipljivo je nedostajalo.Tek nakon nekoliko godina shvatio sam da nisam vidio niti jedno dijete kako se igra pred svojom kucom,ili noseci torbu vecu od sebe malim koracima hita u skolu.
Tih godina djeca u Hrvatskoj zivjela su negdje drugdje.Na sigurnijem mjestu.
SIROCAD
Hladno prosinacko predvecerje.U nasem prihvatnom centru velika je guzva,vriska,plac.Nakon gotovo cetiri mjeseca zatocenja 200-tinjak Hrvata iz Vocina konacno je spaseno i slobodno.Cijena slobode ogromna je,prevelika.Goticka ljepotica,pet stoljeca stara crkva Majke Bozje Vocinske do temelja je srusena.Velika neljudska mrznja,utjelovljeno zlo,
opet je uzelo svoj krvavi danak.Stoljecima lakovjerni Hrvati,njih 45 neduznih,nikom krivih,pod nozevima BELIH ORLOVA zauvijek se izvuklo iz bratskog srpskog zagrljaja.
U cetiri ratna mjeseca gotovo smo navikli na ovakve prizore hrvatskog kriznog puta,toliko puta u povijesti predjenog.Potreseni smo,ali skrivamo osjecaje da bi sto efikasnije mogli pruziti neophodnu pomoc prezivjelima.
Pogled mi se zaustavi na jednoj maloj djevojcici od 7-8 godina.Sama je.
Prilazim i pitam gdje joj je mama.
"Nemam je"-gotovo necujno odgovara ona.
"A tata?"
"Ubili su ga,ostala sam sama sa malim bracom."
To me je slomilo.Izasao sam van,u noc i zaplakao.
Violeta i Josip odrastaju danas u kucama dobrih ljudi koji su ih usvojili,
nalazeci u njima toplinu i okrilje doma kojeg je rat ukrao.
Post je objavljen 17.07.2009. u 15:16 sati.