Prije nepunih godinu i pol sjedila sam u svom stanu u Zagrebu i gledala CNN-ov izvjestaj iz Bagdada."Boze,kako ti ljudi mogu tamo zivjeti?",pitala sam se.To sam se godinama pitala i za Beirut.Sada iz iste stolice gledam CNN-ove izvjestaje iz Sarajeva ili Slavonskog Broda,ali se to vise ne pitam.Nakon godinu dana rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini,nakon sto su citavi gradovi,poput Vukovara,unisteni,nakon granatiranja Osijeka i Dubrovnika,prijatelji iz inozemstva pitaju me:"Kako je moguce zivjeti u zemlji u kojoj bjesni rat,kako mozes tamo zivjeti?"No sada razumijem da odgovor nije jednostavan i da se na to pitanje ne moze samo tako odgovoriti.
Ovdje u Zagrebu nije bilo velikih zrtava.Posjetitelj bi danas mogao pomisliti da ovdje rata nije ni bilo.No to je samo privid.I ovdje je bilo rata,
samo na drugaciji nacin.
U pocetku ste zbunjeni.Rat je kao cudoviste,mitsko bice koje zivi negdje iza sedam gora.Na neki nacin odbijate povjerovati da to stvorenje ima bilo kakve veze s vasim zivotom,pokusavate se uvjeriti da ce sve ostati isto,
da to nece utjecati na vas zivot,iako vec osjecate kako se njegove ralje sve vise primicu.
Na kraju vas cudoviste scepa za grlo.Udisete dah smrti,snovi su vam puni raskomadanih tijela,pocinjete zamisljati vlastiti kraj.
Kako rat traje,tako vi stvarate paralelnu stvarnost:s jedne se strane neuroticno drzite svoje nekadasnje dnevne rutine,praveci se da je sve u redu,ignorirajuci rat.S druge ste nemocni negirati duboke promjene u sebi i svom zivotu,promjene u vlastitu sustavu vrijednosti,svojim osjecajima,
reakcijama i ponasanju opcenito.(Da kupim cipele,ima li to smisla?Smijem li se zaljubiti?)Rat potpuno mijenja sve sto ste o svom zivotu mislili i sve sto vam je ikada bilo vazno.I najmanje sitnice vise nemaju istu tezinu ili znacenje.Tada zaista postajete svjesni da ste u ratu.
Nekada sam mislila da je rat isto sto i strah,uzas koji prozima cijelo tijelo;
srce divlje kuca,oblijevaju vas potoci hladnog znoja,ne osjecate vise granicu izmedju duha i tijela i nema vam tko pomoci.Ali rat je puno perverzniji od toga.
On ne posustaje kada shvatite da ste njegova zrtva,seze jos dublje.Gura vas sve do tocke kada ste prisiljeni spoznati i priznati da u njemu sudjelujete,da ste postali njegov sudionik.U nekoj naizgled obicnoj situaciji postanete svjesni da ste postali suradnik-moze to biti glupa primjedba da izbjeglici ne trebaju stikle,ili bilo sto slicno.
U ratu postajete bolno svjesni vanjskoga svijeta.Zapanjenost prelazi u bijes,potom rezignaciju nacinom na koji Europa taj rat dozivljava-"etnicki sukob","vjekovno naslijedje mrznje i krvoprolica".Na taj nam nacin Zapad porucuje:"Niste Europljani,niste cak ni istocni Europljani.Vi ste Balkan.
Poubijajte se ako hocete.Niti razumijemo sto se tamo dogadja,niti imamo politicke interese koje moramo stitjeti."
Nema vise mita o Europi i nasoj pripadnosti njezinim obicajima i obitelji-pa makar u ulozi siromasnih rodjaka.Ostali smo sami sa svojom upravo stecenom nezavisnoscu,sa svojim novim drzavama,novim simbolima,
novim apsolutnim vodjama,ali bez demokracije.Stojimo samo na tlu skliskom od krvi,ogrezli do grla u rat koji ce tko zna koliko trajati.
Nakon godinu dana rata i oko dvjesto tisuca mrtvih i daleko vise ranjenih,
te vise od dva milijuna izbjeglica koji su preplavili Europu,iskrsnula je prica o koncentracijskim logorima.Odjednom u mrsavom ocajniku iza bodljikave zice svijet nije vidio Muslimana,vec ljudsko bice.Ta slika,
popracena rijecima"koncentracijski logor"i"holokaust"konacno je uspjela predociti sto"etnicko ciscenje"zapravo znaci.Ljudi na Zapadu konacno su shvatili sto se dogadja.Odjednom je postalo jasno da Europa nije naucila lekciju,da se povijest uvijek ponavlja i da je uvijek netko Zidov.Kada se ideja"drugoga"jednom ukorijeni i nezamislivo postaje moguce.I to ne u nekoj zemlji iza sedam gora,vec ovdje,medju obicnim gradjanima,sto sam i sama na svojoj kozi osjetila.
Post je objavljen 17.07.2009. u 13:52 sati.