U ovim danima kada samo mogu misliti što će biti u srednjoj školi i kako će se stvari odvijati razmišljam u drugom smjeru...
bježim od stvarnosti...
Kakav bi bio svijet da ne postoji tehnologija...
da smo zapeli negdje u prošlosti...
da nismo imali priliku uništiti ovu ljepotu Zemlje...
Odakle nam pravo...
odakle nam pravo oduzeti našoj budućoj djeci i budućim generacijama bolji život...
kako će oni životariti...otrovani ne samo kemikalijama, smećem i nebiološkim proizvodima...
nego i mržnjom....
Što smo to učinili?
Skrivamo se kao miševi u kućama jer ne možemo ni izaći van...
toliko smo oštetili ozonski omotač da opasne uv zrake doslovno prže sve u čemu ima života...
kako će naša zemlja izgledati za 50-ak godina?
Kao jedno veliko zgarište puno bolesnih ljudi...
sve je to tužno...u kakva se čudovišta pretvaramo...
koliko smo sposobni povrijediti druge ljude...
sposobni do te mjere da svi polako počnemo gubiti nadu...
je li sve uvijek tako sivo?
ljubav...bol...radost...patnja...
nije
ponekad se pojavi i trag živih boja u našim životima...
Čitam svoje prijašnje zapise i zamjećujem kako se svi mijenjamo...
Mijenjamo sebe i svoje stavove...
što nas čeka?
Bolje sutra?
Dok dišemo, nadamo se...
Barem to možemo...
Ali gledajmo sve s vedrije strane...
ništa nije nepopravljivo....
veselimo se malim životnim vrijednostima dok ne dođemo do onih velikih...
tek onda ćemo spoznati što znači živjeti...
živjeti punim plućima....
Post je objavljen 17.07.2009. u 13:39 sati.