Sretna na toj nekoj razini na kojoj bismo svi trebali biti sretni, živi smo, preživjeli još jednu godinu, manje-više smo zdravi, sposobni gurati dalje. Voljena sam, volim. Nisam gladna. Nisam na ulici. Ne granatiraju me kao ekipu u pojasu Gaze. Kvaliteta života mi se poboljšala jer odnedavna imam i auto a i mjesecima sam fino zarađivala.
Tužna jer sam postala bolno svjesna prolaznosti i smrtnosti. Ne nalazim načina da to prihvatim i to ide tako daleko da u sljedećoj godini ozbiljno razmišljam o tome da potražim stručnu pomoć kako bih posložila neke kockice u glavi. Otkako je Baka umrla početkom godine, užasno se bojim za sve drage i mile ljude, bojim se svakog jutra pogledati na mobitel i ako ugledam propušteni poziv iz Osijeka, smrznem se, mislim da se nekome nešto dogodilo. Tata je imao te neke fatalističke ispade od kojih mi se povraća, kao, on je sad sljedeći na redu, pa tko zna hoću li dočekati sljedeću godinu i tako to, a mene to boli strašno. Mama kaže da se tako osjećam zato što patim od Petar Pan sindroma, ne želim odrasti, suočiti se s nekim činjenicama. Vjerojatno je u pravu ali ja ne mogu bolje, barem ne sama.
Nezadovoljna jer nisam ostvarila baš ništa od nekih velikih osobnih postignuća, onako kako sam prije uskoro dvije godine prestala pušiti – i dalje sam debela, ne volim samu sebe, ne poštujem se jer nemam previše razloga za to, vrtim se u tom nekom začaranom krugu iz kojega nikako da se trgnem, po pitanju obrazovanja ništa nisam napravila, nisam čak ni upisala tečaj excela ili portugalskog što sam planirala početkom ove godine. Ispada da sam cijelu godinu provela u čekanju, planiranju i maštanju. Od nekoliko jako dobrih poslovnih prilika nisam napravila ništa, baš ništa, i ponovno sam tamo gdje sam bila i početkom godine, s tom razlikom da ću u 2009. vjerojatno teže doći do normalnog posla i zarade. Upustila sam se također u nešto posve eksperimentalno, ali o tome ne mogu još pisati – ako upali, a nadam se da hoće, bit će dobro, a ako ne upali, najebala sam. Zbilja.
Zahvalna sam prijateljima koji me vole i raduju mi se svaki dan, prihvaćaju me ovakvu kakva jesam. Ja njih neizmjerno volim i svaki dan Bogu zahvaljujem što me blagoslovio i okružio dobrim ljudima a loše maknuo dalje od mene. Za jednu od ovih dobrih, najboljih, sljedeća je godina prijelomna, a preko nje i za još nekoliko nas koji se svakoga dana radujemo njezinoj sreći i oporavku. A svima ostalim želim sve najbolje, zdravlje, zdravlje, zdravlje i veselje.
To želim i svima vama koji ovamo navraćate, barem onima od vas koje neću vidjeti.
Sebi želim također zdravlja, razboritosti i širom otvorene oči.
Sretna nam 2009.
Post je objavljen 31.10.2008. u 13:27 sati.