Prije dvije godine izašao je Hitman: Codename 47 kojeg smo svi mrzili i u isto vrijeme voljeli. Kao stealt shooter u pravom smislu riječi, bio je to prokleto težak naslov. Ne zbog toga što je gameplay bio u banani, već zbog nemogućnosti snimanja pozicije unutar misija koje su se neki puta znale otegnuti u nedogled. Što se događalo? Pa zamislite recimo da igrate kojih pola sata igru u kojoj je bitan svaki korak, a da ne pričam kako je točno određeni redoslijed akcije u strogo definiranom vremenskom periodu nužan za uspješan završetak i kada ste već pred ciljem stisnete krivu tipku i ajmo sve ispočetka. Oke ako iste radnje ponovite 2-3 puta, nije neki veliki bed, no da bi uopće došli do tih pola sata konstantnog igranja, morali ste mnogo puta prolaziti iste stvari i nervirati se. Igranje Hitmana se svodilo na niz pokušaja i stvarno su rijetki imali živaca završiti ga. Nakon dvije godine IO Interactive i Eidos nastupaju nam sa nastavkom ovog hladnokrvnog ubojice i slobodno mogu reći kako su ovaj puta pogodili "u sridu", slušajući prigovore gamera i ispravljajući mnoštvo stvari. Premda se Eidos od vodeće kompanije pretvorio u osrednju od koje nikad ne znamo kakvu će nam kvalitetu ponuditi u idućem naslovu, Hitman 2: Silent Assassin je ispunio, pa čak i premašio sva očekivanja.
Hitman 2 nas ponovo stavlja u ulogu poznate 47-ice koja se nakon događaja iz prethodnika smirila u samostanu na Siciliji. Radeći kao vrtlar potpuno je zaboravio na prijašnji život, sve dok lokalna mafija ne otme don Vittoria, svećenika koji mu je predstavljao drugog oca. Vidjevši da je vrag odnio šalu, naš ćelavac ponovo stupa u kontakt s Agencijom za koju je prije radio i krene u osvetnički pohod vrativši se jedinoj stvari koju je uspješno obavljao: ubijanju. Zaplet dostojan meksičkih sapunica, no ne možemo ni očekivati da bi priča mogla biti drugačija. Bez brige, daljnji tijek radnje je puno zanimljiviji i razrađeniji, premda će ubojstvo nekog od likova biti uvijek primarni cilj. Dakako, to neće biti nimalo lak posao jer su mete obično dobro osigurane raznim plaćenicima, pa čak i regularnom vojskom, no naš junak je majstor svog zanata i vođen sigurnom rukom igrača leševi će se samo nizati iza njega.
Kao i u originalu, skrivanje će i dalje biti od najveće važnosti, mada ne toliko bitno. Neke situacije će od vas zahtijevati dobar tajming izvršavanja određenih radnji, no opet ne toliko precizan kao što smo imali prilike iskusiti u prijašnjim dogodovštinama agenta 47. Ono što želim reći je da Silent Assassin nudi mnogo više prostora za manevriranje i osmišljanje taktika, pa čak i za obračune dostojne jednog Wolfensteina gdje će do izražaja dolaziti vaša preciznost. Isto tako, svaka misija je totalno nelinearna i postoje mnogi načini da smaknete glavnu metu, i konačan ishod ovisi samo o vama i vašoj mašti. Da li ćete se preobući u bodyguarda i odšetati do mete sprašivši mu metak u glavu, ili pak u kuhara i servirati otrovanu ribu, potpuno je na vama. Ne postoji točno zacrtan plan kojeg se morate pridržavati, pa čak i ako ne uspijete u primarnom zadatku, gotovo uvijek ćete dobiti drugu šansu da ispunite zadatak. Očit primjer je misija u kojoj morate smaknuti nekog Generala gdje morate doći na drugi kraj trga prepunog vojske, popeti se na kat i snajperom skinuti dotičnu osobu. Bilo bi to lako da imate dosta vremena, no sastanak traje samo pet minuta, a da stvar bude bolja, vi ni ne znate tko je meta. Ako sve ide po planu i uspijete se došuljati na poziciju, iz Agencije slijede informacije kako meta mnogo pije, no i ostali u prostoriji tu i tamo nagnu koji puta. Pa zatim kako ne puši, al’ opet gledate u nekoliko nepušača, pa kako je dešnjak, zatim ćelav i tako sve dok ne identificirate metu. Ako kojim slučajem okinete nekog krivog u banani ste, no kad imate pozitivnu identifikaciju, lagani pritisak na miša i možete početi smišljati način kako da se neopazice dovučete do izlaza. Ako zbog nekog razloga ne stignete to obaviti za vrijeme trajanja sastanka, ci
lj atentata će krenuti prema vozilu na ulici i možete ga tamo presresti, no to će biti mnogo teže zbog mnogo čuvara i ruskih vojnika.
Protivnički AI je odličan, iako u neku ruku pomalo čudan. Ako naiđu na leš ili onesviještenog suborca podići će uzbunu i intenzivno vas tražiti, no uglavnom imaju uobičajene rute osim izvanrednih situacija kao što je primjerice prestanak rada jedne od video kamera. U tom će slučaju bez neke prevelike pompe krenuti prema određenom mjestu da izvide situaciju i naravno da imate priliku riješiti ih se bez puno buke. Svakom liku kojeg se riješite bilo smaknućem ili onesvješćivanjem možete skinuti odjeću (ne i ženskim likovima :)) i preobući se. Vaša će krinka odlično djelovati dok ste na pristojnoj udaljenosti od neprijatelja ili dok se ne podigne uzbuna, pa je stoga nužno ukloniti dokaze našeg "divljanja". Na svu sreću, svako truplo možemo odvući gdje nas je volja, no uglavnom će to biti područja kojima stražari ne prolaze. Dok smo u stealth modu najefikasnije oružje će biti kloroform i žica za davljenje, ali neki puta nećemo imati vremena koristiti iste pa će i pištolj s prigušivačem sasvim dobro poslužiti. Dakako, korištenje istog je više nego efikasno, no za poginulim uvijek ostaju krvavi tragovi i tu dolazimo do velike kontradikcije. Kao što smo već rekli stražari/plaćenici/vojnici koji nalete na leš podići će uzbunu, no ako uđu u prostoriju koja se kupa u krvi pet vaših žrtava, mirno će proći njome kao da je sve u redu. Krv vrišti sa zidova i poda "gle ovo panjino", a oni ni da bi zastali. Blje. Prilično nerealno i stupidno, ali uistinu je neki puta nemoguće došunjati se do neke osobe da bi je iz blizine eliminirali. A kad dođe do uzbune i više vam nije bitno da li vas čuju ili ne, protivnici će uglavnom dolaziti pred vas ko’ mutavi. Eventualno će poneki pokušati kakav zaobilazni put da bi vam došao s leđa, no takvi slučajevi su rijetkost pa će se igra pretvoriti u čistokrvi FPS gdje glavni lik može preživjeti pogodak iz sačme sa metar udaljenosti :).
Sam interface je prilično jasan i jednostavan. Kada uđete u područje gdje su moguće neke radnje, one će vam pritiskom na određenu tipku biti dostupne. Tako primjerice dolaskom do vrata možete pogledati kroz ključaonicu, otvoriti ih ili pak obiti ako su zaključana. Pogled što ima s druge strane je prilično koristan jer osim što vidite da li vas netko čeka, istoga je moguće i smaknuti pucanjem kroz vrata malo jačim oružjem, naravno ako je podignuta uzbuna jer nema smisla dok se prikradate. Kada dođete do poginulog možete se preobući u njegovu odjeću, uzeti njegovo oružje ili pak odvući tijelo gdje želite. A sve to kroz jednostavne menije koji su očito prilagođeni konzolaškom igranju (svejedno rulaju). I da napokon spomenem sistem snimanja koji nam je zadavao toliko muke. Programeri su uvidjeli da je nemogućnost spremanja pozicije ipak nema smisla i da su time odbili mnoge gamere od završavanja Hitmana, pa su u ovom nastavku omogućili čak sedam snimanja na najlakšem nivou, dva na srednjem, a na profesionalnom nivou težine, pozicija se snima kao i u prethodniku, znači nikad, pa neka svatko odabere kako mu odgovara, mada za neku ozbiljniju igru dva snimanja jednostavno nisu dovoljna. No tijekom igre, ako vas do određenog dijela protivnici na primijete ili ako ispunite neke preduvjete koje su autori zamislili, igra će vas nagraditi još pokojim save-om.
Grafički, Hitman 2 je sasvim solidno odrađen. Nema nekih abnormalnih featuresa, no sve je na svom mjestu počevši od uvjerljivih vremenskih efekata, detaljno napravljenih lica, realističnih kretnji pa sve do odlično dizajnirane okoline. Posebno će vas zadiviti animacije odvlačenja leševa i padovi pogođenih protivnika, jer će tijela biti mlohava kao u stvarnosti i izazivati prilično uvjerljivo zapinjanje o predmete sa strane. Pogled iz prvog lica nije baš najsretnije riješen jer nema virenja iza ugla što je totalno bezveze, a ni oružja na taj način nisu baš
; pretjerano detaljna. No glazbena komponenta je zato čisto savršenstvo. Odličan voice acting nadopunjavat će podloga u izvođenju simfonijskog Orkestra iz Budimpešte, a komponirana od strane Jesper Kyd-a, čovjeka koji je za istu bio zadužen u igrama MDK i originalnog Hitmana. Jednom riječju odlično.
Kada bi Hitman 2: Silent Assassin morao opisati jednom rečenicom ona bi glasila otprilike ovako: "Akcijski stealth shooter nelinearne radnje koji će nas držati uz monitore neovisno o tipu igara koje preferiramo". Mnoštvo inovacija koje su u njega ugrađene i naše zamisli u rješavanju problema davat će, ako ne u potpunosti uspješne, a onda barem zabavne rezultate. Bila bi velika šteta propustiti ga.
Post je objavljen 16.07.2009. u 21:17 sati.