Rovinj,16.II 92.
Dragi Filipe,
Prosla su vec dva mjeseca otkako smo u egzilu.Razdoblje kratko,ali za mene vjecnost,jer nisam mogao pisati,a kad bih pokusao s biljeskama i dnevnikom,ispalo bi jos gore.Prisjetio sam se Gombrowicza koji je jednom rekao da je nepristojno voditi dnevnik i zive osobe upetljavati u literaturu,premda je sam napisao knjizurinu DNEVNIKA;tri toma odlicne literature.Vec dugo moja spisateljska ruka drhti,ne mogu pisati bez unutarnje harmonije,a to je sada luksuz.U meni i oko mene previse je grca,a literatura jest lakoca i veselje cak i kad se bavi dubokom metafizikom.Sada sam se suocio s vlastitim likom;doduse,nista ne prepoznajem,nijednu svoju crtu,ali uspijevam svaku svoju naprslinu dodirnuti.Otkako sam ovdje,imam razvijeno samo culo dodira,sve ostalo je tupo.
Zivim u starom gradu(ne znam koliko poznajes Rovinj),ali to nije onaj prelijepi gradic iz mojih sjecanja ili maste,nije to vise ugodno ljetovaliste,
sve je zapusteno,oronulo,pa mi se katkad cini da smo tom opcem propadanju i truljenju samo pridodali i svoje zivote.Unajmljeni stan je hladan,zime su u Istri i inace ostre i hladne;otkako sam ovdje stalno drhtim,ne znam vise je li to studen,zima nezadovoljstva u dusi,ili je to pak metafizicka drhtavica,strepnja od svega sto nadolazi,pa i onoga sto je vec iza mene.Ovaj je unajmljeni stan neki mali vojvodjanski kutak u mediteranskom ozracju,barem sto se tice njegova interijera.Mnogo je starudije,mnogo predmeta;posljednjih godina bjezim od stvari,vise ne uzivam u mirisima i patini staretinarnica.Nekada mi je zemunski buvljak bio nedjeljni ritual.
U ova dva mjeseca jedino sam tragao za tockom u koju bih zurio;to mi je najcesce uspijevalo,pa sam se tada osjecao kao kljucar pred vratima praznine.Pokusavao sam citati,najprije PREKRETNICU Klausa Manna koju si mi poklonio za put,ali to sam cinio bezvoljno i bez udubljivanja u tu sjajno napisanu knjigu;vratit cu joj se ako se uopce oporavim.I kad god bih dosao do neke granice sredjenosti,naglo bi se zaculi mlaznjaci i sirene za uzbunu,a potom vriska djece i zena u panicnom bijegu prema gradskom sklonistu.Morali smo zatvarati skure i gasiti svjetla,sto mi je savrseno odgovaralo;u tim trenucima mrak je bio moj saveznik.
Onog dana kada je bombardiran mali vrsarski aerodrom,bilo je to negdje oko Bozica,i kad su dvije rakete pogodile jednu ribarsku brodicu u
Limskom kanalu,nasao sam se na cesti u kolima rent-a-cara i cuo taj sablasni fijuk rakete koja je proletjela tako blizu da sam pomislio kako ce me pomesti s ceste.Otada se"nasilno budim iz povijesnog kosmara",
kako bi rekao Joyce,sve cesce kako kakav sludjeni literarni junak,
samozvani inspektor koji svakodnevno obilazi istarske gradove da bi provjerio jesu li spomenici kulture zasticeni.Oznake UNESCO-a na vrijednim objektima i gradjevinama mogle su posluziti samo kao mete pilotima u sluzbi novog barbarizma.
Jos od ljetos stizali su glasovi iz tabora JNA da ce svi lijepi gradovi biti razruseni.Nisu to bile puke prijetnje,jer pravo lice barbarstva jest osveta nad onim sto je lijepo.August i komad rujna prosle godine proveo sam ovdje u Rovinju,u stanu naseg zajednickog prijatelja S.S.i tu kolabirao kad sam vidio snimke divljackog bombardiranja katedrale Sv.Jakova u Sibeniku.A onda sam se preko Klagenfurta vratio u Beograd i tamo zatekao pismo jednog znanca,pjesnika iz Knina,koji na kraju svoje kratke lirske ispovijesti dodaje:"Jebemo LIJEPU NASU uzduz i poprijeko!"To je primjer barbarske okrutnosti koja se pretvara u"javnu razonodu".A postoji jos i uzivanje u barbarstvu.
Jedan mutni tip,Beogradjanin,koji se odavno vrzma po ovim prostorima i trguje slikama,cesto bi me znao presresti na ulici i sa zastrasujucom brbljavoscu nizati svoje katastroficne vizije.Uvijek bi rekao:"Znam pouzdano",a onda bi mi povjerljivo saopcio da ce Arena u Puli biti pretvorena u gomilu nepotrebnog kamenja,a za stari grad Rovinj bit ce dovoljne dvije KRMACE,jer se sve zgrade naslanjaju jedna na drugu i srusit ce se kao kule od karata.Ne znam je li to govorio sa zluradoscu;
njegovo je lice uvijek bilo kao maska,na njemu je i osmijesak stajao kao kakav rez,kao skamenjena grimasa,ali glas je otkrivao stanoviti uzitak u tome sto bi nas moglo snaci najavljenim pohodom barbara.Prva crta barbarizma jest i to da se eliminira svaka sucut i da se patnji ne pridaje nikakav znacaj.
Ne znam jesi li dobio nasu razglednicu iz Beca;na njoj je bilo mnogo potpisa i pozdrava od znanih i neznanih.Drugu polovicu januara i sve do 7.veljace bili smo na putu;nekoliko dana u Becu,zatim u Frankfurtu;tamo imamo zgodan apartman kod Bobinog bratica.U Becu smo se sreli s Lordanom,imali smo jednu gotovo pijanu vecer,ne toliko od vina koliko od prskanja emocija.Nasli smo se negdje na periferiji Beca,u nekoj staroj zapustenoj zgradi i posve derutnom stanu.Mislim da je ta rupa Lordanovo becko prebivaliste.Drustvo je te veceri bio saroliko,svatko je nesto prilozio da se dodje do pica,a bilo nas je odasvud iz nesretne bivse zemlje.Te male skupine sacinjene od razlicitih nacija,mogu se jos naci samo u ovakvim lutajucim zajednicama.To su porazene osobe koje forsiraju patnju i uprostenu nostalgiju i zele dokazati ono sto vise nikoga ne zanima,a to je da smo razliciti,ali mozemo biti skupa.Najjaci argument za takvo sto i na tim sijelima jeste red placa,red pjesama"svih naroda i narodnosti".Dvojica mladih vojvodjanskih Madjara,bjegunaca sa ratista,
pjevali su nam ciganske romanse,a jedan Srbin sve moguce dalmatinske pjesme.U neke kasne sate nas dvoje smo narucili taksi i ubrzo se nasli u hotelu AMBASADOR gdje nas je kao svoje goste smjestio nas prijatelj Cano.Te krajnosti,te smjene tmine i svjetla,raskosi i bijede,uzbudljiv su literani poticaj;premda je ocigledno da mene fascinira ono sto je ocigledno!U istom satu taj Lordanov brlog i ova otmjena soba koja kosta 270 dolara na noc.Katkad mislim da je sve nacinjeno iz samih suprotnosti.Cak je suprotnost i detalj da je u tom raskosnom hotelu AMBASADOR vec dvadeset godina liftboj Crnogorac sa Cetinja.
Prije tjedan dana stigao mi je poziv iz Pariza da doputujem na promociju MALVINE koja je objavljena u izdavackoj kuci RIVAGES.Kolebao sam se i odbijao poziv naglasavajuci da sam posve ravnodusan na izlazak knjige i lisen svakog osjecaja radosti.Ti moji"argumenti"izazvali su suprotan efekt;
izdavac je inzistirao da svakako dodjem,jer Pariz uspjesno lijeci sve boli.
Pascale je bila uporna,svakodnevno me hrabrila i cupala iz kriza u koje sam sve vise zapadao.Nikako nisam bio svjestan da sam tako duboko zarezao u vlastito meso;jos sam se pomalo nadao da sam u Rovinju pronasao tek jedno skloniste i da cu se nakon povijesne tutnjave vratiti sebi samom,ali sve upucuje na to da je ovo konacna promjena.
I napokon,rezervirao sam avionsku kartu iz Ljubljane;vec sljedecu nedjelju,23.ovog mjeseca,bit cu u Parizu,vjerojatno prije nego sto ce ovo pismo stici u Beograd,ako uopce ikada stigne.Izgubi li se,imam ga u kompjutoru;jednom cu ti ga uruciti.
Srdacan pozdrav Veri,Hani i Danielu.
Tvoj Kovac
Beograd,26.II 1992.
Dragi Mirko,
Tvoje pismo je ipak stiglo i to je,u ovim okolnostima,neka vrsta cuda.Hoce li se dogoditi jos jedno cudo,da i moje pismo stigne do Rovinja?Da li ces tada biti u Rovinju ili vec u Parizu?Sada smo na dva razlicita kraja sveta,
mozda u dve razlicite vremenske i prostorne dimenzije.Svi govore kako svet vise nema granica,a mi se ovde u mnogocemu vracamo u srednji vek,u jedan klaustrofobicni,palanacki zabran.Oskudica je u svemu,a najvise u pameti.Tvoj ni Bobin odlazak dosao je zaista naglo,neocekivano,
iako smo i o takvoj varijanti cesto govorili.U tim razgovorima vise smo trazili mogucnosti nekakvog UNUTRASNJEG utocista,nekog mesta koje geografski i ne postoji,ali postoji u nama,gde bi se mogli skloniti od ove nerazumne buke i besa,od provale primitivizma i niskih strasti.A onda taj iznenadni odlazak!Bez ispracaja,gotovo tajno,sa Slavije autobusom u neizvesnost.To i je jeste PREKRETNICA.Hocemo li mi koji ostajemo imati razloga za stid sto smo ostali?Mrak je provalio iz dubina.Kako se izvuci iz toga mraka?Uz svu galamu kojom smo okruzeni,podilaze me zmarci od osecanja da ulazimo u neko strasno gluvo doba u kojem niko nikoga vise ne cuje,gde se sila i mrznja uzdizu kao golema senka iznad nasih zivota,senka u kojoj cemo,po svemu sudeci dugo,vrlo dugo morati da zivimo.
Nekoliko puta posetio sam Djilasa.Kao sto znas,bliski smo susedi.Sa terase gledam pravo u njegove prozore.Vidim ga svako vece za radnim stolom,nagnutog nad papirima.Veliki sto pretrpan je knjigama.Cita i pise.
Tako do kasno u noc.Sve redje izlazi iz kuce,pa me s vremena na vreme zamoli da neki od njegovih tekstova odnesem na odredjene adrese.
Predvidja nevidjene strahote ako dodje do rata u Bosni.Rat u Sloveniji i Hrvatskoj samo je,uverava me,uvertira za ogromnu nesrecu koja se moze dogoditi.U Bosni je sve izmesano:narodi,teritorije,religije,tako duboko i tako temeljito da svako nasilno razdvajanje i svaki oruzani sukob samo komplikuju stvari,a ne razresavaju nista.Rat u Bosni,ako pocne,bice
beznadezan,surov i dugotrajan.Oni koji polaze u ratne avanture ne misleci na zastrasujuce posledice,unapred se mogu proglasiti zlocincima!
Planiram da HODOCASNIKE zavrsim do leta,a onda mozda odnesem roman Gavrilu u Sarajevo i dogovorim se oko pojedinosti.U ugovoru koji smo potpisali pre dve godine dat mi je otprilike taj rok.Roman se zapravo sastoji iz niza pripovesti koje se prozimaju.Nekoliko prica jos nisam dovrsio,a i kraj mi je otvoren.U medjuvremenu sam pokusavao da napisem kratak roman o NASOJ STVARNOSTI,koji zapocinje 9.marta 1991.sa opisom demonstracija(bio sam ocevidac,na Trgu,u neposrednoj blizini glavnih dogadjanja),nastavlja se negde na ratistu,u jednom potpunom haosu vojski i paravojski,groznih zlodela,velikih patnji.
Iscitavao sam Barbisov OGANJ i Selinovo PUTOVANJE NA KRAJ NOCI,
jer sam tezio za nekakvom klasicnom,antiratnom fabulom.Napisao sam devet poglavlja-i nista.Sve sam to bacio,a iz tih stotinjak strana nastala je jedna prica koja je usla u HODOCASNIKE,gotovo da je ne prepoznas.Po glavi mi se stalno mota Turnijeov KRALJ VILOVNJAKA,mozda sam uobrazio,roman sam davno citao,ali cini mi se da je to primer kako se prave neobicne,bizarne,ali istinite pripovesti.U pisanju je bitno,verujem da se slazes,pronaci poseban ugao gledanja,biti ubedjen,kako kaze Singer,
da tu pricu ne moze napisati niko osim tebe,a da je istovremeno oni koji citaju osete kao svoju.Ja sam tezio da dogadjaje opisem onako kako su se zaista desili i u tome sam"izdao"knjizevnost,pa i samoga sebe,jer biti samo veran i istinit zapisnicar zivota nije dovoljno.To je novinarski posao.
Da li je pisanje u ovakvim,mracnim vremenima,postalo bekstvo od stvarnosti,neophodnost,uteha,ili jedini verodostojan obracun sa
stvarnoscu?Verovatno od svega pomalo.Ta znamo dobro da su upravo knjizevna dela u kojima su izmesane fikcija i stvarnost autenticniji i pouzdaniji izvor za razumevanje nekog doba od svih detaljnih i analitickih novinarskih izvestaja.
Sta dalje,kako opstati okruzen potpunim nerazumevanjem,sa nekolicinom istomisljenika koji se polako pretvaraju u ocajnike?Kod mene ti je stalno TOPLO-HLADNO.Od gadjenja do pobune.Ipak,sumnje nema:samo je otpor zdrav,otpor ludilu,gluposti,tuposti,ravnodusnosti.Ne znam kakva su u ovom trenutku tvoja prava osecanja.Da li pomisljas na ovo ovde?Da li ti utehu pruza blizina nekog drugog,drugacijeg sveta od kojeg te deli samo sat ili dva putovanja automobilom,ili je sve to sarena laza?
Postavljaju se pred nas mnoga pitanja na koja tesko mozemo dati pouzdane odgovore.Gde su u svemu tome nasi licni zivoti,one mnoge sitne i krupne stvari,samo nase,koje ipak zivot znace?Sa strepnjom mislim na buducnost svoje dece.I ona sam osecaju tu uznemirenost,"taj rasap u vremenu".Hana je na pragu punoletstva,ali njena generacija vec sa prezirom i potpunim odbijanjem govori o ovoj stvarnosti takvoj kakva jeste.Daniel,prividno apolitican,pridruzio se prosle godine studentima,a verovatno ce i sledeci put,ako tog sledeceg puta uopste bude.Ako ne u odraslima,to seme pobune sazreva u nasoj deci.Pravi prevrat mogu izvesti samo ona.No,da li ce do toga doci,ko zna.Istorija je puna izneverenih nada i propustenih prilika.Kao i zivoti svakoga od nas.
Demagogija,lazi,obmane i manipulacije guse iskrenu zelju za stvarnim promenama.I deca jednom postanu odrasli ljudi,a buntovnost se preobrazava u konformizam.Ima noci kada ne spavam od ruznih i teskih misli.Da li,posle svega,smemo prihvatiti tu cinjenicu zivota da smo cesto nemocni ne samo pred buducnoscu,nego i pred sadasnjoscu?Osecam da nemamo pravo na tu vrstu predaje.Ali,sta uraditi da do nje ne dodje?
Mnogo pozdrava Bobi i tebi.Javi se.
(Filip David&Mirko Kovac-"KNJIGA PISAMA 1992-1995","Feral Tribune Biblioteka",Split,1998.)
Post je objavljen 16.07.2009. u 12:15 sati.