Dijete moje, momčiću moj, prijatelju moj,.... kako da ti kažem adio? Ubijaš me jer sama sebe ubijam zbog tebe. Dajem ti komade srca i razuma, ali si tako gladan, da se onaj ostatak mene trga od žalosti. Kome i zašto daješ dalje pa ti ne vraća? Ako ti se ne dam, hoćeš biti OK ili ćeš početi gristi oko sebe? Otkidati od drugih i mahnitati? Hoće li te smrznuti led koji moram odglumiti svaki put kad te odgurujem?
Šta da radim pa da bude DOBRO?!? Pomozi, pliz, pa odrasti bar malo i pogledaj svoj lik i djelo u zrcalu. Slomi se i rasturi sve što ne valja. Poželi! I prestani treperiti oko svojih želja. Živi, jebote!!!
A ako ne možeš, imaj bar dovoljno ljubavi za koju veliš da je imaš pa amputiraj mene u sebi. Ne znam je li to mali ili veliki dio i znam da je meni otišao pogolemi komad svaki put kad sam te istjerivala (i nikako da uspijem!!!!!!!!), ali ajde više pomozi, svega mu!
Post je objavljen 16.07.2009. u 00:40 sati.