Dio bataljona smjesti se u napustene kuce.Ostali,koji ni za zivu glavu nijesmo htjeli u njih ni da udju,a kamo li da spavamo u tudjim krevetima,
sklonismo se po garazama,terasama,u kamione...
Pucnjava nije prestajala cijelu noc.Prvo se zacuju dva-tri plotuna,potom se sa svih strana otvara paljba iz pusaka i automata,zaprasti poneka bomba,a s vremena na vrijeme oglase se i minobacake baterije...Potraje to nekoliko minuta,a onda se sve utisa.Pa opet rafali...
Na prve pucnje svi panicno skacemo i napeto osluskujemo,uvjereni da su nas napali hrvatski vojnici.Kasnije saznasmo da su strazari ili podnapite druzine pucali nasumice,a ostali prihvatili iz straha...
U pauzama grupice tiho razgovaraju zureci u mrak da ih ko ne iznenadi,
a oni hrabriji opet se vracaju u kuce.Posto je vezu sa bilo kojom susjednom jedinicom tesko uspostaviti,niko pojma nema zasto se toliko puca i sta se zapravo dogadja na sirokom frontu.
(Veseljko Koprivica-"OPERACIJA DUBROVNIK:SVE JE BILO META,
sokantna svjedocanstva o opsadi Dubrovnika,pustosenju i pljacki Konavla")
Post je objavljen 15.07.2009. u 16:21 sati.