Piše Vlado Franić
Bilo je to neobično vrijeme. Sredina 70tih. Naši glavni heroji već su bili mrtvi. Morrisson, Hendrix, Janis. Melody Maker i New Musical Express su na naslovnicama donosili vijesti o tome koga Mick i Keith biraju za novog gitaristu Stonesa ili procentualne šanse pomirbe Linde i Yoko Ono i eventualnog novog albuma Beatlesa. Zepellini su radili na svojim (kako se poslije pokazalo) odličnim Physical Grafitima. King Crimson i Pink Floyd su pripremali nešto veliko. Lou Reed je s Bowiem pripremao svoju i njegovu solo karijeru. Sve je bilo "nekako" regularno i beznadno ili regularno beznadno. Black Sabath su izdisali, Deep Purple se svađali, Fleetwood Mac raspadali, Bob Dylan se konačno i definitivno otrgnuo iz kandži Joan Baez i udruga za ljudska prava i počinjao karijeru rock'n'rollera (konačno je na sceni mogao biti poput Micka, Rogera Daltreya, Erica Burdona, a ne neki freak s akustičnom gitarom koji bleji neke pjesme o pravdi i …), a mi smo već polako prešli na jazz blues fusion Chick Coreu, Mayalla, Cobhama, Hanckoka čak i velikog Milesa Davisa . TOTALNO BEZNADNA situacija za rock'n'roll.
Mario "kiko" Katić donio je iz Njemačke ploču na kojoj je bljedunjava mršava cura u odjeći muškarca nemarno s kažiprstom desne ruke pridržavala sako i na naslovnici je pisalo PATTI SMITH "HORSES". PETRA KOVAČ "KONJI". Marko Bušelić pustio je ploču na gramofon tamo negdje iza 3 ujutro kad se disco "grotta" već polako zatvarao i gasio. Nas 4, pet počelo je plesati na Land (…to the sea of possibilities…). Bilo je to ludo. Bomba. Eksplozija. Detonacija neslućenih razmjera. Rock'n'roll nije mrtav. Tamo neka mršavica iz New Yorka vratila je nama našu glazbu. Unvjerovable. Thank you Patti. Došli su nakon nje i Television, Talking Headsi, Clashovci iz Londona, Pere Ubu i Modern Loversi iz Bostona i da ne nabrajam jer ću sigurno negdje pogriješiti.
Rock'n'roll je ponovo oživio, uskrsnuo. Glazba nam se vratila. Thanks Patti, love you forever, Vlado
Post je objavljen 15.07.2009. u 12:09 sati.