Prošlo je, hvala Bogu!
Kao da sam upala u neku crnu rupu koja mi je gutala volju za životom, nakupljala brige u crnim oblacima i onda ih cijedila na moju glavu. Kosa mi je bila crna kao da sam ju prala u nafti. Bah. Noge su mi bile izranjavane i teške, nisam vidjela dalje od opsega svojih leđa i nisam doticala dalje od dosega svojih ruku. Muka mi je i od prijava i od prijemnih i od domova i papirologije i ove vrućine koja me tišti i zbog koje mi se znoji čelo. Ali, opet, vrućina znači da je došlo ljeto, a ljeto znači da sam slobodna kao ptica, da konačno mogu letjeti kamo god želim i s kim god želim i da mogu pasti gdje god. Dobar osjećaj.
Od sada pa nadalje svaki tjedan i vikend imamo ideje (ili ćemo ih imati), kamo poći, što raditi, s kojim prijateljima se zabaviti ili što god. Ma, mogu i ostati doma i čitati knjige ili samo slušati glazbu cijeli dan, ako to želim. Nisam bila ni svjesna koliko mi znači vrijeme koje mogu posvetiti samo sebi, nekakvim stvarima koje me zanimaju, ili ljudima koje želim slušati. Kao da sam bila prazna ljuštura protekla dva mjeseca, nisam si mogla dopustiti da se bavim nečim puno drugačijim od onoga što obuhvaća obaveze u vezi prijemnih ili čega god već. ( Da sam provela toliko vremena učeći koliko sam provela vremena brinući se oko toga zašto ne učim, heh, bila bih prva na prijemnima, bilo kojima :) )
Glupa savjest što tišti čovjeka kao uže oko vrata, glupi roditelji što ti usade savjest i onda ti živi s time. Moja je opaka.
Već u vlaku iz Zagreba sastavila sam popis stvari koje planiram učiniti ovo ljeto ili barem se nadam da ću doći u priliku da to učinim. Želim samo trčati i trčati i trčati i ne izostati ni s jednog dogovora i ne iznevjeriti niti jedno obećanje i ne biti povrijeđena i tiha( kao što sam bila jučer), i ne želim da me boli išta, pa ni žuljevi zbog ljetnih sandala, i ne želim ne vidjeti, želim vidjeti sve odjednom očima koje su na zatiljku moje glave, uhvatiti svih 360 stupnjeva i još malo, nacrtati sve ono što sam sanjala ovih tjedana, pjevati pod tušem i moliti se drveću, Majci i svim praznovjerjima koja me vuku i što god da se dogodi, želim pobjeći i sakriti se. Neće me moći nitko uhvatiti. Ne. Ja sam najbrža.
Jučer sam pričala sa Sanjom i Kopecom, rekli su da sam čudna i tiha i mrgudna. Pa i jesam takva. Ovaj post je mojih pola sata uhvaćenog u dobrom raspoloženju.
Možda jesam takva, možda se smanjujem svaki dan sve više i više, blijedim i gubim se, kao što slika zbog lošeg TV-signala blijedi i sniježi i prekida se. Ali, ja i tako nisam baš neki zanimljiv film. Dotakni me samo jednim prstom i ostat će mi masnica na koži, imam desetke uboda komaraca po rukama, svrbe me i bole, i podsjećaju....Takva sam ovih dana. Proći će i ovo, kao što je sve prije prošlo, ali ostat će mi ljeto nadam se, ispunjeno mirom i zabavom. A sad, povremena tuga, to je valjda cijena za dobre stvari. A recesija je, pa će doći i do inflacije. Cijene rastu. I drveće isto. Vrijeme prolazi. Oh, ne! Koji je ovo tjedan? PMS tjedan...XD
..eh, da i umalo sam zaboravila...
Killer Cars
Too hard on the brakes again,
What if these brakes just give in?
What if they don't get out of the way?
What if there's someone overtaking?
I'm going out for a little drive
And it could be the last time you see me alive
There could be an idiot on the road,
The only kick in life is pumping that steel
Lock me up in the back of the trunk, packed with foam and blind drunk
They won't ever take me alive, cause they all drive..
Don't die on the motorway,
The moon would freeze, the plants would die,
I couldn't cope if you crashed today,
All the things I forgot to say,
I'm going out for a little drive, and it could be the last time you see me alive,
What if that car loses control?
What if there's someone overtaking?
Wrap me up in the back of the trunk, packed with foam and blind drunk...
They won't ever take me alive, `cause they all drive...
Killer Cars...
Radiohead
Post je objavljen 14.07.2009. u 09:25 sati.