(ipak otišla nekamo. =) )
Odlično! Točno je ponoć kada započinjem post.
Barem ću znati kako sam započela utorak.
Noć je. Prepuno zvijezda,
No, bez mjeseca.
Pogledajte bolje, nema ga.
Maah, ionako mi vjerujete, znam.
Da....ove noći, iako je Dosjei X upravo počeo,
odlučujem tražiti što je toliko posebno, misteriozno i prvlačno u noći, odnosno,
noćima.
Pod pretpostavkom da mogu uživati sama u toj čaroliji, naravno!
Hmm....
Noć.
Mračna je.
Dobro, dakle; tamna je, mračna je.
To ju čini zanimljivom.
Vjerojatnost; čini ju zanimljivom samo to što nam ne prikazuje odmah sve kao, na primjer, dan.
To ju također čini i misterioznom.
Osjećaj moći.
Moć, moć...
Možda zbog iščekivanja, zbog nesigurnosti u ono trenutno nevidljivo.
Pa da!
Nevidljivo je zapravo misteriozno.
Nevidljivo je iščekivanje.
Nevidljiva je čežnja.
Ali i strah.
Zato je zapravo noć i pomalo strašna.
Tako je!
No uz pretpostavku da je noć čarobna i magična, odnosno da je
istovremeno i lijepa i zanimljiva i neophodno potrebna u slučaju da smo budni
i trijezni,
možda je takva jer vidimo ono što bismo željeli vidjeti
ili pak vidimo ono što inače ne bismo vjerovali, ili opet,
možda je nemoguće vidjeti nešto na danjem svijetlu i tome služi noć,
Ah, onda se opet vraćamo predivnome svijetu magije!
Toliko privlači, toliko je nevjerojatan da više nisi niti siguran
vjeruješ li u njega ili ne.
A kada konačno i vjeruješ tada pak nisi siguran smiješ li vjerovati u to,
ili time prestaješ biti ono što si prije bio.
S jedne strane zasigurno si drugačiji no da li je to dobro ili nije,
prihvatljivo ili bezobrazno opasno i samoživo;
tada nastaje nova stanka jer treba otkriti odgovore i krenuti dalje.
S druge pak strane možda samo nadopunjuješ sebe, što znači jedino
da si to ti samo malo potpunije biće,
a kao potpunije biće možeš li spoznati ostale oko sebe iako ih odmah ne vidiš?
Uostalom čemu potreba za traženjem nevidljivih stvorenja,
za traženjem natprirodne sile,
za umijećem upotrebljavanja iste kada jednostavno možeš vjerovati i
vjerovati u silu jaču od tebe samoga koja ti može pomoći i koja te može voditi kroz život.
Uvijek tražim teži put!
I čak nisam niti sigurna može li me taj teži put dovesti do uzvišenoga i
duhovno dovoljno razvijenog cilja.
Kako li je smiješna ljudska upornost!
Vatra. Voda. Zemlja. Zrak.
Ja. (čovjek)
I kada voda umiri vatru, a zrak pomogne da zemlja postane mekša
kada padnem na nju i probudim se.
Mislim mi poprilično brzo lete, sparuju se, odlaze, mimoilaze,
oprostite ako imam pogrešaka, ali kada zatvorim oči i pokušam
napisati sve što mislim zbilja je gotovo nemoguće.
Iako, kažu, ništa nije nemoguće.
Lažu li, ne znam.
Zar pjesnike spomenula još nisam za noći divne, strasne, ne
uvijek jasne?
Istina, to je tek drugi dio misli što uz noć me vežu.
Poetika ili magija?
Zašto ne spojiti zajedno, iako se ponekad nespojivim čini?
Ljepotom izražaja svoj naum reći.
A zašto bih uopće išta i naumila kad niti ne znam gdje sam.
Možda i moj duh besciljno bjelasa se oblacima na nebu.
A mjesec?
Mjesec, gdje li je?
Zar da čarolija bez njega bude?
Kad on najvažniji sastojak svake misli je ove.
A o mjesecu nikada pjesme nisu pisali,
njega nikada nisu samoga uzvisili.
Samo divan ukras u noćima je,
koji sjenke čini,
koji s njima bdije.
Ah....da ostavim tu melankoliju, uz laganu ljubičastu svjetlost koju
osjećam oko sebe i u sebi, kroz sebe....
Ili, ali kada je sada tako lijepo i mirno,
kada me je konačno ovo pisanje iscrpilo do same dubine duše,
kada sam napokon makar dijelić magije noći,
samo trenutak misli koje su mi se pojvile zahvaljujući
trenutku noći bez mjeseca,
noći koja me je, gotovo kroz seansu misli odvela.
Toliko je toga još ostalo, ali,
ah! Gotovo pa i zaboravih!
Uistinu, zvuk se nije niti jedan čuo,
zvukovi su svi nestali!
I tišina je bila ugodna!
Barem jedan put,
makar jedini,
ali bila je mirna!
(ispravljene pogreške.)
Da, upravo je prošao vlak, nije niti čudo kada živim poprilično blizu
pruge. I vrijeme je.
Znam da je vrijeme.
Ili Beckettovski: "Vrijeme je." - "Konačno, a za što je vrijeme?"
"Vrijeme je za tvoj lijek." . "Već sam mislio da mi ga nikada nećeš dati! Vrijeme je za moj
lijek? Pa daj mi ga!" "No, da j mi ga!"
"Da....Vrijeme je..."
"Ali ja nemam lijek...!"
(kraj zamislite sami!)
Ja sam već poprilično iscrpljena,
stoga,
Laka vam noć! (ili nekome, Dobro jutro!)
Pozdrav!
Annabel Lee
Post je objavljen 14.07.2009. u 00:49 sati.