Danas se sve vratilo na staro: posao, moja leđobolja, moje masno lice, moji prvi prištevi opet i ponovno, moja nesanica, titranje u oku... Život se vratio u normalu, rekla bih.
Gledam se večeras u ogledalo i razmišljam: kako je moguće da nakon samo 3 dana u Zagrebu, od kojih su 2 bila vikend tijekom kojih nisam radila apsolutno ništa, izgledam i osjećam se tako usrano?
Zanimljivo je da tamo na svježem zraku nisam imala baš nikakvih problema sa licem, ni najmanjeg prištića iako je bilo vruće i iako sam bila na suncu...
Nisam imala ni problema sa spavanjem, zaspala bih naime čim bi mi glava dotakla jastuk... Nisu me leđa ni stigla zaboljeti.
Ležim sinoć u krevetu. Rekao bi čovjek mir i tišinia.
Ali nije. Život u gradu nosi sa sobom bezbroj šumova: tiši i udaljeniji zvuk brujanja automobila koji je konstantan i na koji se nakon nekog vremena naviknete i ne primjećujete ga, pa zvuk onih bližih automobila iz bližih ulica, zvuk kočenja, turiranja... pa zvuk susjeda iznad, ispod i oko vas: tv, muzika, razgovor, smijeh, puštanje vode na toaletu, brujanje mašine za veš...
Pa svjetla: rasvjeta, reklame, prozori susjeda...
A ja želim mrak sa samo ponekim svjetlom daleko na brežuljku, želim tišinu ispresjecanu samo cvrčanjem cvrčaka i disanjem mog voljenog kraj mene... čak pristajem i na komarce i na njihovo zujanje i ubadanje jer ovdje u gradu čak ni njih nema...
Jedna stvar me jako veseli - Jubav je počeo pokazivati prve znakove zainteresiranosti za kuću negdje dalje od betona i asfalta ;)
U nadi je spas :)
Post je objavljen 13.07.2009. u 22:51 sati.