Marketing
Zagreb, Hrvatska
Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba, kako to već biva.
Ako ništa bar sam se navozila u svim prevoznim sredstvima, kojih sam inače željna. Dozvizdila su mi ova dva -tri koja su mi inače na raspolaganju: auto, razna plovila i najčešće - moje dvi noge.
Za promjenu, vozila san se u vlaku. E, to van je meni pravi hepening. Vlak!
Najprije sam pomislila da sam zalutala u Japan, kad mi reklo da je vlak kreće u 12.31. Triestjedan, ej! A šta su se razvili ovi u metropoli, majketi! Moj (tj. Jadrolinijin) trajekt ide "oko deset, ako dođe". Ko je naumija sa škoja vatat neki avijon, ima šanse stić jedino ako pri ukrcaju posumnjaju da je u avijonu bomba pa ga rastave u sastavne dijelove. Kad stave zadnju vidu na njeno misto i zavidaju krilo nazad, moj Šime dotrči zadihan ravno s trajekta koji je zakasnija samo par uri. Zanemarivo. Nekad smo nadobudno pisali proteste i zvali novinare, mahali avionskim kartama i propuštenim letovima, poslovima i šoldima, al - uzalud van trud, svirači. Ka da protestiraš šta je nenadano počela nevera. Odustali smo, više se ne nerviramo. Prihvatili vozni (ne)red ka normalan.
Ali u Hrvatskoj i njenoj metropoli japanske manire. Dođen u 12.25, kupin kartu za 12.31, sve to ka po špagu, brzo, švicarski precizno.
I onda čekan do 12.43. Sve u nevjerici, oden pitat, strah me da ne zakasnin, u centru grada moran bit do dva. A grad velik. Nije to ko kod mene doma, ja se dižen u sedan manje kvarat za bit na poslu u sedan.
Službenica HŽ-a odrešitog glasa i strogih manira, primjerenih važnosti službe, sa urođenom sposobnošću skeniranja provincijskih bezveznjakinja, i dalje je japanski učinkovita i švicarski precizna.
Gospođo - kaže prezirno - propustili ste onoga u 12.31. Sada morate čekati do 12.50!
Moj sat pokaziva je 12.25 kad san kupovala karte, ali dobro, očito da ga nisan uskladila s trećin znakon geofizičkog zavoda. Upravo sam tila ponizno pitati koliko sekundi i desetinki, kad sam ugledala vlak koji je dolazija na peron. 12.46. Hm. Tu priča o hrvatskoj švicarskoj točnosti i hrvatskoj japanskoj željeznici pada u vodu. Ili je zakasnija ili je uranija.
Nisam imala vrimena da joj oden preporučiti da kupi novi sat. U Benkovcu na pazaru, svakog desetog u misecu. Nema šta nema.
Dobro. Vlak smo apsolvirali. Sad se tribalo u tramvaju izguštati.
Ala, divote! Ma, onaj Bandić i njegov holding su zakon. To se zove praktičnost. Nema više karte u trafici, nema onih aparata šta ih poništavaju, nema neugodnjaka nama dalmošima s kontrolorima (znate, kod nas u pripizdini nema tramvaja, pa mi ne znamo kupit kartu... ma ne, nije da se švercamo!).
Sad je sve tak jednostavno. Uzmeš mobitel, udaviš nekog putnika da ti objasni kako to ide i - bingo! Karta kupljena. Uzelo ti samo deset kuna a moš se vozat do besvjesti. Uru i po se moš vozit. Točno koliko ti triba do mog škoja, a te gušte i pogled na modru pučinu platiš 18 kunina. Dica isto.
Moš i preć u autobus kad više nema tramvaja, na Črnomercu se ukrcaš na bus i voziš se, voziš, voziš... sve za onih istih deset kuna. I zaboraviš da si platija. Na drugoj strani je isto, na okretištu na Dupcu. Provjerila san.
Ja san plaćala svako malo. Baš mi bija gušt slat sms-ove. U dva dana plaću potrošila. I naravno da mi se na zadnjoj vožnji ugasija mobitel. Umra. Kakve san jebene sriće u zadnje vrime, čekala san kad će me ulovit kontrolor bez karte. A bila san u takvon filmu da sam upravo to priželjkivala. Da dođe kontrolor i da ga natiran da mi nađe punjač za nokiju, onaj tanji, da bi dokazala da u mobitelu iman kartu. Pasmater.
Ali nije me uvatija.
Napisaću protestno pismo Bandiću. Pa di su ti kontrolori kad ti tribaju?! Da se malo svađaš. Da se malo rasteretiš od frustracije? Mislin stvarno. A proračun vapi za parama koje oni tako olako propuštaju. Ispred nosa im se prošetavaju bez karte.
Pa naravno da je državna kasa prazna. S takvin gradskim službenicima.
Toliko o zagrebačkom gradskom prometu. E, još samo da pohvalim onu tetu šta ti sa zvučnika lipo kaže na kojoj si stanici i koja je sljedeća. I još sve to lipo piše na displeju. Ne moš se izgubiti sve da oćeš. Ni da si gluv ni mutav. Ni dalmatinac.
Pa se onda lipo iskrcaš na nekoj stanici prije Španskog (ineida 
), i lipo te dočeka jedna zagrebačka blogerica, donese ti kišobran da ne pokisneš, odvede te u nove avanture...
Nastavak slijedi...
U slijedećem nastavku pročitajte:
Kako je filipinka odvezena na nepoznatu lokaciju, negdje u blizini turbulentne hrvatsko-slovenske državne granice, na blind-date sa skupinom blogerica, koje su vjerojatno bile tajne agentice nepoznate obavještajne službe, i koje su iz nje izvlačile povjerljive podatke o... ma ne smin van reć, da me ne pojede noć.
Blogerice-tajne agentice uvjerene su da neman pojma di san bila, da su tragovi do spomenute lokacije zauvijek zameteni. Ali ja sam prepoznala jedan objekt kraj kojeg smo prošli i po njemu bi se lako orjentirala. Prošli smo uz Vrapče.
A do njega svaka šuša može lako doć.
U kolima hitne pomoći.
One će mene preveslati!
Post je objavljen 13.07.2009. u 23:50 sati.