Kada je pala komanda da se krece iz Igala,raskol u jedinici dostize tacku kljucanja.Vecina se po inerciji uputi prema autobusima i kamionima koji su spremno cekali da nas prebace na neki novi polozaj,ali nije bilo malo ni onih koji ni po koju cijenu nece da napuste hotel,rijeseni da se vrate svojim kucama.Ne pomazu ubjedjivanja i prijetnje starjesina.
U Igalu je tog dana ostalo tacno 114 rezervista koji nisu htjeli da se pridruze ostalom dijelu jedinice.Bilo bi ih i mnogo vise,ali svako je imao po nekoliko dobrih prijatelja koje sada nije htio da ostavi.Sta ako nastradaju na ratistu,a ja sam im,mozda,mogao spasiti zivot?Kako da pogledam u oci njihovim najblizim?Tim i slicnim pitanjima i nedoumicama bili smo zarobljeni svi koji smo od prvog dana znali da je ovaj odlazak na hercegovacko-dubrovacko ratiste besmislena avantura i tragedija.Sada se bilo tesko izvuci iz ovog zacaranog kruga.
Tjesili smo se sto se drzimo po strani rulje koja rusi,pljacka i pali,sto smo zapravo statisti prisiljeni da ucestvujemo u drami na cije smo rezisere i glavne protagoniste mogli uticati samo ovakvim pasivnim otporom.
(Veseljko Koprivica-"OPERACIJA DUBROVNIK:SVE JE BILO META,
sokantna svjedocanstva o opsadi Dubrovnika,pustosenju i pljacki Konavla")
Post je objavljen 13.07.2009. u 01:37 sati.