Još jedna epoha je završena. Ili...poluzavršena, da tako kažem zbog popravnog kojeg imam dati 23.8. pa sam pomislila da je pravo vrijeme da ponovno počmem pisat blog...
Jeste li kad primijetili da na kraju svakog završeng djelića života imate neku novu naviku, neku promjenu? Novu frizuru? Stil oblačenja?
Možda je to samo luda mašta ludog djeteta, kakvo sam ja... Sa svojih nepunih 17 godina niti želim biti išta drugo osim toga. Da vidite sedamnaestogodišnjakinju kako se uru i pol neprestano ljulja na žutoj ljuljački šubićevačkog parka sa slušalicama u ušima i osmjehom na licu zbog sreće jer još nije dovoljno velika da nogama udara u stablo pred sobom bili ste pomislili da zapravo ide u školu preko puta teniskih terena?
Ništa čudnije tu istu ne bi bilo vidjeti sa istim slušalicama kako šeće po rivi izbjegavajući ugaziti na procjepe između ploča kojima je ona popločana... S palčevima u džepovima, pogledom u pod, možda nekad i sa suzama u očima...
Nekada je društvo apsolutno nepotrebno, ponekad je najbolji prijatelj onaj koga ne poznajemo, onaj glas iz slušalice koji priča svoju tužnu priču, a mi samo klimamo glavom i suosjećamo...
Pogled u nebo koje obećava, more koje se talasa i njegov miris koji smiruje... savršena kombinacija za zdravi život...
Nema dana da ne pomislim da ne bih mogla živjeti u nijednom drugom gradu osim ovog, da me nijedno drugo more ne bi smirilo, nijedni drugi pogled na nebo, niti krikovi bilo kojih drugih galebova ne bi mi mogli obećati da će sve biti u redu...
Mali smo ljudi u velikom svemiru... no, ponekad se čini da se svaki djelić našega života događa s razlogom, da svaka osoba ima točno određenu ulogu u našem životu... Ne znam, imajte na umu da to govori osoba koja se, dok pušta vodu na wc-u, boji da čudovište ne iskoči iz njega...
Dani tako brzo prolaze, a vrijeme i uspomene su najdragocjenije stvari koje čovjek posjeduje...zapravo NE posjeduje ali su mu dane na korištenje...
Zašto onda ne iskoristiti vrijeme za što više lijepih uspomena!?
Post je objavljen 11.07.2009. u 22:35 sati.