Marketing
Holiday refresh
"Za moju najdražu Lizz! <3"
„Booožić! Jupiii!“ Lizz je jurila kućom budeći sve po redu. Tommyju je u sobu upala dok se presvlačio. Nije se ni trunčicu zacrvenila. Samo je rekla „Ups.“ i izašla.
Ispod jelkice je bila hrpa darova. Skoro svi za mene i Lizz. Bilo je svega. Knjigi, odjeće, nakita, nekih sitnih stvarčica, slatkiša...
Nakon božićnog doručka Lizz i ja pošle smo u šetnju.
„Gdje si bila sinoć?“
„Rekla sam vam. Srela sam Erin.“
„To nije sve. Znam da nije.“
„Zašto mi ne vjeruješ?“
„Jer te poznam, i znam kad nešto kriješ. Zaboga, Katie, poput sestri smo.“
Šutila sam.
„Katie?“
„Mm..“
„Znaš da mi možeš sve reći.“
„Ovo nije ništa...važno.“
„Zašto mi onda to kriješ?“
„Gle. Sada nisam spremna pričati o tome.“
„Ok. Ali nećeš mi to zauvijek prešućivat.“
„Naravno da neću.“ Nasmiješila sam se.
***
Dan je prošao dok si rekao „keks“. Bile smo vani s Kaky i nekim zgodnim dečkima. Grudali smo se, zezali i uživali.
***
Iduće jutro digla sam se u 6. Obukla sam se, napravila doručak za sve, a onda sam osjetila neobičnu želju da izađem van.
Zbog meni nepoznatog razloga noge su me odvele do groblja. Kao da netko drugi upravlja sa mnom otišla sam do stare kapelice i ispred njenih vrata našla mali paketić. Podigla sam pogled i na sredini groblja ugledala neobična starca sive kose i crne odjeće. Strašni dojam pojačale su vrane koje su letjele oko njega.
Moja razmišljanja o tome tko je on prekinulo je crkveno zvono koje je zvonilo za jutarnju misu u 7 sati. Stare bakice s krunicama ulazile su u crkvu kraj groblja ne obazirući se na strašnog starca i vrane oko njega.
Pomislila sam da je vrijeme za povratak kući, te sam krenula nazad otvarajući paket. Unutra je bila kuverta i jedna crna bilježnica. Stavila sam bilježnicu u torbu koju sam imala sa sobom i rasparala kuvertu izvadivši preklopljeni list papira. List je naizgled izgledao prazan, no onda su se počele ispisivati riječi:
Pozdrave šaljem, draga Katie!
Mnogo je toga što moraš znati.
Zato sa sobom uvijek ovaj papir nosi
kako bi na na nepoznatim mjestima saznala novosti.
Bližila sam se kući kad sam osjetila da me netko promatra. Okrenula sam se i ugledala Edwarda. Njegova savršena pojava potpuno me zbunila. Prišao mi je bliže. Bio je viši od mene i osjetila sam njegov hladni dah na svojim obrazima. Poljubio me u obraz i nestao.
Stajala sam nasred ulice pokušavajući shvatiti što se upravo dogodilo. Jedna pahulja pala mi je na nos i podsjetila me da se moram vratiti doma. Lizz će sigurno imati jednostavno rješenje i viđenje ovih događaja jutros.
Ušavši u kuću iznenadila me toplina. Lizz se veselo spustila stepenicama i zagrlila me.
„Draco mi je poslao pismo.“
„Drago mi je. Ali Lizz moramo pričati.“
„Zar to ne može pričekati? Po oduševljenim uzvicima tvojih zaključila sam da si napravila veoma fin doručak, a ja ne mogu funkcionirati, niti donositi realne zaključke praznog želuca.“ Odjurila je u kuhinju prije nego sam je stigla zaustaviti.
„Katie! Dođi ovdje. Zar nećeš jesti?“
„Nisam gladna.“ Odvratila sam Tonks koja je jutros imala zelenu boju kose i veseo izraz na licu.
„Ali tako si dobar doručak napravila.“ Razočarano mi je rekla.
„Već sam jela.“
Otišla sam u sobu i stala kraj prozora. Djeca su se igrala na snijegu i smijala se ne primjećujući da ih promatra...starac s vranama kojeg sam vidjela na groblju. Zar sam ga samo ja mogla vidjeti? Najednom podigao je pogled do mog prozora i vidio me. Ustuknula sam za korak. Nasmješio se i okrenuo te krenuo dalje ulicom. Gledala sam za njim dok nije zamakao za ugao.
Sjela sam na krevet i izvukla onaj list papira iz džepa. Na njemu su i dalje bile iste riječi. Ništa novo nije se pojavilo. Bila sam pomalo razočarana, ali ovo i nije neko nepoznato mjesto. Moja soba zadnjih 15 godina. Ogledala sam se po njoj. Dva zida bila su zelene i dva crne boje. Bila su tu dva kreveta, veliki ormar s ogledalom, stol s računalom, stolica i velika linija. Ništa previše. Tu sam od 11 godine provodila samo praznike. Sunčeva svjetlost ulazila je kroz prozor i to me zasmetalo. Zatvorila sam šaluzine i sobom je zavladao mrak. Ubacila sam CD od Epice i kliknula Play. Oko mene se obavila hladnoća i začula sam tihi glas, gotovo šapat:
I can't taste you, I can't think of you,
Do we exist at all?
Poskočila sam na otvaranje vrata. Bila je to Lizz.
“Što radiš u mraku?”
Upalila je svjetlo. Začula sam prve taktove Solitary Ground.
“Spremi se. Idemo u Zakutnu.”
“Odmah? Lizz kada ćemo pričati?”
“O Bože, Katie pa ima vremena. Uostalom Ted i Andromeda imaju posla popodne."
“Tommy i Tonks imaju vremena.”
“Tonks je već prošla u Mnistarstvo, a Tommy ima neki sastanak u Londonu popodne.”
Opsovala sam. K vragu, ne sviđa mi se sva ta brzina.
Dvije minute poslije ulazili smo u kamin uzimajući Letiprašak razgovijetno izgovarajući: “Zakutna ulica”.
Poznata vrtnja i ispali smo u moju najdražu ulicu u cijelome Londonu.
“Moramo vam kupiti haljine za Završni bal.”
Završni bal održava se svake godine na kraju školske godine za sve iznad četvrte godine.
“Idemo kod Madame Lullaby. Ona će nam sigurno ponuditi nešto kvalitetno i lijepo.”
Išli smo ulicom kraj raznih trgovina i hrpa ljudi. Malo, malo pa bi stali da se s nekim pozdravimo. Činilo se da su svi u prednovogodišnjoj kupnji.
Došli smo pred trgovinu koja je imala prekrasne svečane haljine u izlogu. Iznad ulaza je velikim ukrasnim slovima pisalo “Madame Lullaby”.
Andromeda, Lizz i ja ušle smo unutra ostavivši Teda I Tommyja u kafiću preko trgovine.
“Dobrodošli u Madame Lullaby! Recite kako vam mogu pomoći?” zacvrkutala je mlada pomoćnica.
“Dobar dan! Trebale bi dvije svečane haljine.” Rekla je Andromeda.
“Naravno. Za Završni bal pretpostavljam, evo izvolite za mnom do Madame Lullaby. Već je jedna djevojka u potrazi.”
Krenule smo za njom I došle do odjela sa haljinama.
“Još ljepotica koje traže savršenu haljinu.” Rekla je nasmješeno niska i punašna Madame Lullaby.
“Dušo još pogledaj sviđa li ti se materijal i boja. A vas dvije mi recite što biste otprilike željele?”
“Crno.” Lizz je bila brza.
“Crveno.”
“U redu. Evo pogledajte ovih par haljina…
Isprobavanje se oteglo, ali nakon sat vremena imale smo haljine.
Lizziena:
I moja:
Djevojka koju smo upoznale tamo, Ruta Kate Carlos, izabrala je ovu:
Saznale smo da je Ruta u Gryffindorima, no unatoč tome činila se simpatičnom. I mene I Lizz je razveselilo to što obožava knjige. I odmah bi našle zanimljivu temu za priču da nas Andromeda nije podsjetila da moramo ići.
Kupile smo još neke sitnice potrebne za školu, pa smo se pridružile Tedu i Tommyju u Letećem tepihu. Sve tri smo naručile pivoslavce. Dok su oni bezbrižno čavrljali ja sam gledala ima li koga poznatog. I…pa, moglo bi se reć da je bio netko poznat.
Za najudaljenijim stolom u kutu sjedio je starac s groblja, ali vrana oko njega nije bilo. Gledao je u naš stol i polako ispijao plamenviski. Vidio me da ga promatram i kimnuo mi je pogledavši u moj džep.
Začudila sam se te poskrivečki da me ne skuže izvadila papir i riječi su se ispisale:
Ovo mjesto nepoznato ti nije,
ali čovjek što u kutu sjedi jest.
Da bi saznala tko je
noćaš u 01.01 budi ispred ulaza u groblje.
Podigla sam pogled, no, njega više nije bilo.
“Katie, idemo. Diži se. Moramo požuriti.” Rekao je Tommy.
Ted je platio i kroz kamin u kafiću vratili smo se doma.
Lizz me odvukla u sobu čim je mogla.
“Ok. Sad mi reci šta se dešava.”
Prvo sam osluhnula da li nas Andromeda može čut, a zatim samo počela objašnjavati.
“… I tako moram noćas u 01.01 biti ispred ulaza u groblje.”
“Ovo je sve samo ne normalno. I voljela bi kad bi mogla smisliti jednostavan odgovor, ali mislim da za to moramo čekati da ti noćas ideš vidjeti tko je to.”
“Morat ćeš me pokrivat.”
“Naravno da neću. Ja idem s tobom. Sakrit ću se u vrt neke kuće preko groblja.”
“Lizz to je preopasno.”
“Neću te pustit samu. Možda te te riječi s papira vode u zamku.”
“Ne bih rekla da je zamka, iako me strah onoga što ću saznati.”
“Ne brini. Ja sam uz tebe.” Rekla je i zagrlila me.
“A što ti je rekao Draco u pismu?” sjetila sam se jutra.
“Oh, pa…”
I pričale smo tako do večeri, i zavukle smo se u krevet i naštimale satove, da ne bi zaspale.
U pol 1 probudile su se dvije djevojke, obukle u bijelo i kroz prozor preko špaga spustile se na cestu.
Dragi moji, moj povratnički post. I 2.godišnjica postojanja ovog blog.
Nadam se da je post u redu i da će vam se svidjeti.
Volim vas sve!
Katie Isele...
P.S.Za sve koji tek počinju čitati bit će vam dovoljno da pročitate 16 i 17 post. Ali nemojte sve dijelove pamtit i zapažat jer se priča malo mjenja. Više u idućem postu.
=)
Post je objavljen 10.07.2009. u 17:57 sati.