Marketing
Otac i sin
Nebo posuto srebrnim iskrama. Kroz njih se provlači koprena Kumove slame, izraz koji u tom trenutku mnogo bolje opisuje izgled neba od uobičajenog - Mliječna staza. S vremenom na vrijeme od južne prema sjevernoj strani neba prođe maleno žmirkajuće svijetlo. To prolijeće avion noseći uspavale putnike njihovom odredištu. Treperi bez zvuka lišće bagrema u neposrednoj blizini vikendice na sasvim slabom povjetarcu. U daljini prigušeni lavež pasa, sasvim daleko, a na obzorju svjetla grada i jedva čujni zvuk automobila. Svjedoci da su ipak okruženi civilizacijom.
Otac i sin sjede na drvenom balkonu vikendice i gledaju u zvjezdano nebo. Preko nogu prebačeni su im lagani pokrivači. Kasno je ljeto i pomalo je prohladno. Naročito ocu, počinje ga mučiti reuma. Ne pričaju mnogo, uživajući i vedroj noći. Tek s vremenom na vrijeme izmijene nekoliko rečenica.
- Što misliš da li tamo među zvijezdama postoji neki planet na kojem jednako ovako sjede otac i sin, promatraju zvjezdano nebo iznad njih i pitaju se da li tamo među zvijezdama postoji neki planet sličan njihovom s kojeg otac i sin promatraju zvijezde? – upita otac.
- Sve je moguće, - odgovara sin.
I opet zašutiše. Samo su im pogledi prelazili s jedne strane neba na drugu. Kako je vrijeme prolazilo tišina oko njih je bila sve dublja. Sve se rjeđe čuo lavež pasa i zvuk automobila. Lišće na drveću gotovo se potpuno smirilo.
- Jel čuješ tišinu? – upita otac.
- Kako to misliš: da li čujem tišinu? – upita sin.
- Vidiš – nastavlja otac – kad sam bio na fakultetu bio sam u ispitnoj stanici rotacionih strojeva tvornice „Rade Končar“. Između ostalih ispitivanja, mjeri se tamo i nivo buke koju proizvodi električni stroj u radu. Ispitivanje se obavlja u tako zvanoj „gluhoj komori“. Prostorija je to u koju izvana ne može doći nikakav zvuk, a zvuk koji se stvara u noj ne odbija se od njenih zidova. Eto nas nekolicina, zajedno s voditeljem ispitivačem, ušli smo u komoru i zatvorili vrata.
- Sada budite potpuno mirni, nemojte raditi nikakve pokrete i dišite što tiše i polaganije – zamoli nas voditelj. - Pokazat ću vam kako se glasa košulja.
Mi smo se umirili i gotovo prestali disati. A on je savio ruku u laktu i podigao podlakticu do visine glave. Tijekom tog pokreta začuli smo škripu, pucketanje i šum koji nas je podsjećao na mješavinu zvukova pucketanja vatre i gužvanja papira. Bili smo istinski iznenađeni.
- Eto tako se glasa košulja – reče voditelj i spusti ruku. – I to uvijek kada podignete i spustite ruku, kada rukom mašete, samo što se to vani, gdje postoje mnogi i jači zvukovi ne čuje.
- Da, ali kakve to ima veze s tvojim pitanjem da li čujem tišinu. – upita sin.
- E sada i ti budi potpuno tiho, prestani gotovo disati i slušaj što ćeš ćuti.
Oko vikendice vladala je gotovo potpuna tišina. Sin se umirio, na trenutak prestao disati i „naćulio uši“.
- Ne čujem ništa do li svoje srce – reče sin.
- E, to čuješ tišinu – nasmije se otac i pogladi sina po glavi.
* * *
Otac leži u krevetu, glave naslonjene na uzglavlje. Njegov mali sin mu na prsima, a on rukom miluje glavicu i zaljubljeno ga gleda. Uz njega u krevetu majka, gleda svojim velikim zaljubljenim očima srne obojicu. Vani bruje automobili što prolaze kraj solitera, čuju se glasovi ljudi u prolazu, kroz zidove prolaze zvukovi što ih stvara svaka velika zgrada u kojoj živi mnogo ljudi. Usredotočeni na svoje čedo ništa od toga oni ne čuju. Čuju samo ujednačeni zvuk dječaka što spava na očevim prsima.
Čuju samo tišinu svoga čeda.
Post je objavljen 10.07.2009. u 14:16 sati.