Umro je Vasilij Aksjonov, jedan od najznačajnijih ruskih pisaca XX. stoljeća. Tim (tužnim) povodom prisjetila sam se njegova boravka u Zagrebu 1988. kad je je stigao iz Washingtona kako bi predstavio hrvatsko izdanje svog romana Opekotina (prijevod je moj). Šetali smo gradom i razgovarali. Razgovor je kasnije objavljen u časopisu Quorum.
Aksjonov je nakon umirovljenja neko vrijeme živio u američkome gradu Fairfaxu a potom se vratio u Rusiju.
Pitanje: Najčešće pitanje što će ti ga postaviti naši novinari bit će: da li se osjećaš disidentom? Tvoja knjiga se, naime, prodaje sa crvenom trakom na kojoj piše “roman ruskog disidenta”. Što kažeš na to?
Odgovor: Ha, disident! Taj pojam upućuje na politički angažman, na drugačije mišljenje u okviru vladajuće ideologije. Kod nas, kao što znaš, postoji i izraz “inakomysljaščij” i on je za to što pitaš precizniji nego disident. Ja, prema tome, nisam inakomysljaščij u smislu Amalrika, Saharova ili Solženjicina, ali se kao književnik osjećam disidentom u odnosu na tradiciju, to jest socrealističku normu. Tu se jednostavno ne uklapam.
Pitanje: Koncem 70-ih godina počeo si objavljivati na Zapadu i onda je puklo…
Aksjonov: Ah, bile su to užasne godine u Sovjetskom Savezu, nije se moglo disati. Kao da je netko pustio otrovni plin… Sedamdeset sedme objavio sam Čeličnu pticu, dvije godine kasnije u Americi je objelodanjen almanah Metropol, početkom 1980. pojavila se Opekotina u talijanskom prijevodu.
Pitanje: Glavni urednik časopisa “A-Ja” jednom je izjavio da su njegov časopis za promoviranje nonkonformističke likovne umjetnosti i almanah Metropol, u kojemu se našao izbor iz neoficijelne književnosti, maslo KGB-a. Državna sigurnost je na taj način pokušala uhvatiti u mrežu sve one neposlušne umjetnike koji siju svoja djela po samizdatu i tamizdatu, odnosno izlažu po privatnim stanovima. Pisci koji su se našli u Metropolu pozvani su da se odreknu svojih djela. Tko nije htio, bio je izbačen iz Saveza književnika. A biti izbačen iz Saveza književnika značilo je biti izbrisan iz povijesti nacionalne književnosti i iz svih izdavačkih planova sovjetskih nakladničkih kuća.
Odgovor: Da, da, ja sam to podrobno opisao u romanu Osmijeh, molim!. Čitala si?
Pitanje: Da budem iskrena – samo ulomke u “Kontinentu”. No, shvatila sam o čemu se radi: fotografi iz tvog romana zapravo su književnici, a neoficijelni almanah što ga kane izdati predstavlja slučaj Metropol. No, da ne prepričavam detalje, reći ću ti samo da su se u Moskvi mnogi prepoznali.
Odgovor: Voznesenski?
Pitanje: Prepoznali su se čak i oni koji s time nisu imali nikakve veze. Sad je jako moderno u biografiji sukobljavati se s birokratskim strukturama brežnjevljevske ere. A tebe je, Vasja, u stvari Opekotina otjerala u emigraciju?
Odgovor: Tako je, 1980. godine. Poslije sam u Sovjetskom Savezu godinama bio zabranjeno ime. Moje knjige su povučene iz biblioteka, povijesti novije ruske književnosti izdane 80-ih godina uopće me nisu spominjale, bio sam, dakle, izbrisan.
Pitanje: Zanima me tko ti je pomogao u prvim trenucima izgnanstva? Za pretpostaviti je da su to bili ruski književnici koji su se ranijih godina preselili na Zapad.
Odgovor: Ma vraga! Nije mi pomogao niti jedan književnik. Po njima bih ja propao. Pomogli su mi uglavnom novinari i ostali intelektualci ruskog porijekla. No, moram reći da je emigracija užas. Nemoj se nikad dovesti u situaciju da počneš razmišljati o emigraciji.
(“Quorum” 5, 1988. godine)
Vasilij Pavlovič Aksjonov (Kazan, 1932), prozaik, jedan od vodećih predstavnika sovjetske “mlade proze” 60-ih i 70-ih godina XX stoljeća. Budući da su mu roditelji dugo godina bili u zatvoru, odrastao je u domu. Diplomirao je medicinu 1956. te je nekoliko godina radio kao liječnik. Objavivši mnoštvo kratkih priča i nekoliko romana, posve se posvetio pisanju. U romanima Kolege (Kollegi, 1960), Karta za zvijezde (Zvezdnyj bilet,1961), i Naranče iz Maroka (Apel'siny iz Morokko, 1963) bavi se mladim buntovnicima i osobama koje se nisu prilagodile sovjetskom društvu. U književni jezik vješto uvodi sleng i žargon ulice. Njegovi likovi očarani su zapadnjačkom kulturom, premda su prihvatili neke komunističke ideje generacije svojih roditelja. U kasnijim romana do izražaja dolaze elementi fantastike, satire i parodije, kao npr. u Pretovarenoj bačvi (Zatovarennaja bočkotara, 1968) i Otoku Krimu (Ostrov Krym, 1981). Već krajem 1960-ih zbog svoga je neovisnog duha i tekstova pao u nemilost vlasti. Sudjelovao je u izdavanju necenzuriranog almanaha Metropol, te je 1980. morao otići u egzil na Zapad. Državljanstvo mu je vraćeno 1990. Jedan od njegovih najvažnijih romana je Opekotina (Ožog,1980), u kojem je pokušao dati sliku ruskih intelektualaca i njihova odnosa spram domovine, upotrebljavajući pritom podjednako sjećanja, fantaziju i realistične motive. Roman pak Pazi, ptičica! (Skaži izjum, 1985) nemilosrdan je portret moskovskog intelektualnog društva potkraj vladavine Leonida Brežnjeva, dok je u Zimskom naraštaju (Pokolenie zimy, 1994) dao kroniku jedne obitelji intelektualaca koja je dopala šaka staljinističkom režimu u vrijeme kad je teror bio na vrhuncu. Godine 1997. kritiku je oduševio zanimljivim i slojevitim romanom Novi slatki stil (Novyj sladostnyj stil). U novome stoljeću najveći uspjeh postigao je romanom Moskva-kva-kva (2006).
Post je objavljen 09.07.2009. u 21:15 sati.