Pregled posta

Dvije morske vedute ili Za sreću je potrebno malo

Vjerojatno ste primijetili da se netko malo ulijenio što se tiče blogaških dužnosti i redovitosti. Recimo samo da zvjezdane konstelacije nisu na mojoj strani, podzemne vode su mutne, čakre mi se ugnjilile, a i recesija me zahvatila. (Čitaj između redaka: prevodim po kućama, lektoriram za pršut, dajem instrukcije za butelju, pišem za sir, recenziram za janjetinu, analiziram stihove za pečeno pile...)

No, okanimo se mrkih tema i okrenimo se ljetu. Guzica je osjetila Jadrana, nježna kožica opržila se, a želudac kušao morskih delicija (Zašto se nijedna pjevačica na hrvatskoj dens sceni 90-ih nije zvala Delicija? Kakav propust.)

Odredište prvo: Premantura



O, rte Kamenjače, najdivnija priobalna točko Istre, obožavam te! Tko Kamenjak još obišao nije, puno propušta. Preporuka: kamp Runke u Premanturi pa biciklom 10 min do Kamenjaka i izbjegne se plaćanje upada s autom. I zašto je hrvatski narod tradicionalno nesklon kampiranju, nek mi to netko pojasni. Još moram reći, ako već nisam, da i službeno postajem obožavateljica buzetskog piva Favorit. Jedinog domaćeg lagera s kukuruznom krupicom (neka me netko demantira ako griješim). I nekako je drukčije od većine domaćih piva. Ima to nešto, kako bih rekla... Okus! Nažalost, nisam ga primijetila u Zagrebu. I tu bih rado da me demantirate.

Patrola Okusnog Pupoljka ovaj se put zaustavila u Pomeru, mjestašcu nedaleko od Medulina.

Objekt: restoran Miramare, Pomer

Kako smo se ondje obreli: Htjeli večerati kao ljudi, u Premanturi sve izgleda prekonfekcijski i turistički, Medulin je katastrofa, Pula daleko i prevelika, a logika je bila da ćemo u obiteljskom restoranu u malom mjestu proći jeftinije.



Pojeli te popili: obvezatna biska (fina), odlični marinirani inćuni, miješane školjke na bijelo (solidna porcija, fine školjke, ali toč malčice beskarakteran),



jako pitak i fin kućni hladni chardonnay i za kraj ubojica šećernog lica, palačinke Miramare. Debela palačinka veličine moje nadlaktice punjena orasima i čokoladom, u obilnom vajnšatou. Kapitulirala sam, ali tako mi i treba kad su mi oči veće od želuca Vinka Coceta. Ocjena: 3/4



Ponuda: Ha, zapravo jadranska klasika, istarska podgrupa, ne može se reći da nudi nešto pretjerano originalno. Školjke, mekušci, riba, bifteci. Ali friško, korektno pripremljeno, lijepo servirano, po prihvatljivoj cijeni. Raduje da imaju i razne savure, rakovicu i da se nudi dobar izbor školjki. I ne siluju s tartufima sa svime i po svemu samo zato što se nalaze u Istarskoj županiji. Minus je sveprisutna pojava ćevapa i ražnjića na meniju, od koje mi se diže kosa na glavi, ali shvatit ću to kao ustupak germanskoj klijenteli nužan za opstanak na tržištu u mjestašcu s dva restorana. Ocjena: 3-4

Ambijent: Definitivno najbolji dio. Mir, tišina, malo mjesto, kamene kućice. Parkirati moraš na livadi ispred kuće stare babe koja je ljubazno rekla da nema problema i svesrdno preporučila restoran, u kojem je i sama nekoć radila. A poslije večere iskazala iskrenu radost što nam se svidjelo. Lijepa, prostrana terasa okružena zelenilom, drveni stolovi, lagana muzikica. Melem za dušu oštećenu vrevom i grajom napućenih plaža i turističkih središta. Ocjena: 4+



Posluga: Mlađa teta, ljubazna, nenametljiva, svrishodna. Optimalna brzina usluge. Nikakve pritužbe, ali niti išta za pamćenje. Ocjena: 4

Konačan sud: Vrlo okej za mirnu morsku večeru po normalnoj cijeni i osvježenje od bezličnih restorančića načrčkanih duž obale nekog priobalnog mjesta kontaminiranog turistima. Ništa manje ni više. U svojoj kategoriji dobiva solidnih minus 4.

Odredište drugo: Mali Lošinj

Super je zapravo taj Lošinj. Trenutačno je broj jedan na mojoj listi potencijalnih lokacija za život u penziji. Jer naime plan je čim dođu stari dani odjebat Zagreb, sivilo i besplatne tramvaje, podići pare od trećeg mirovinskog stupa, prodati zlatnu ogrlicu, filatelističku zbirku i nekretninu te zapaliti nekamo na more. Udisati čist morski zrak, živjeti polako i prirodno, saditi pomidore, raditi rakije, brati ljekovito bilje, igrati trešete i ćakulati u hladu s ostalim babama.
Za Lošinj guzica se uvalila u toplo gostoprimstvo Matka i Ane. Prednosti odmora s muškarcem koji ima vršu i ne libi se rabiti je više su nego očite:



A to onda zaVRŠI ovako:



Povratak s Lošinja i vožnja po Cresu odveli su do sljedeće Patrole Okusnog Pupoljka...

Objekt: gostionica Bukaleta, Loznati, malo selo u zaleđu blizu grada Cresa



Kako smo se ondje obreli: Bila ja s prascem prije 3-4 godine na janjetini, ostali oduševljeni, pa sad odlučila vidjeti jel se što promijenilo i počastiti ljupke lošinjske domaćine.

Pojeli te popili: Ovaj put je iznimno prošlo bez aperitiva jer se moralo brzinski lektorirati cijelim putem do Zagreba na laptopu na zadnjem sjedalu auta. Svakome porcija janjetine iz krušne peći, krumpira i luka, domaći kruh, kućna malvazija, salata i doviđenja, treba stići na trajekt. Prefino. Na osobnoj top-listi, janjetina broj jedan. Dobro, porcija bi mogla biti malo veća za 90 kn, ali dobiju se ok komadi i taman ti ne bude zlo. Toliko je fino da ću progledati kroz prste, odnosno janjeće papke. Ocjena: 5



Ponuda: Creska janjetina na sto načina, to je baza. Ali opet, ne onako rudimentarno da samo nabiju janjca na ražanj i vrte po cijele dane, puno više od toga. Ima još ponešto na meniju, ali nekako nikad ne uspijem primijetiti što. Sve domaće i slasno. Kućno crno i bijelo vino nabavljaju od Kabole, vrlo pohvalno. Mental note: idući put probati skutu i sir.
Ocjena: -5



Ambijent: Predivno! Želim se tamo udavati. Na kraju mirnog kamenog sela. Interijer ugodno rustikalan i starinski, unatoč opasnoti da se upadne u folklorni kičeraj, to je uspješno izbjegnuto. Prostrano. Velika terasa s drvenim stolovima u hladu, uz nju isto tako velik vrt s megaroštiljem. Ocjena: 5

Digresija: Jedan od problema vođenja gastokritičkog bloga konstantna je omašćenost i zamazanost ruku prilikom konzumacije jela koja treba zabilježiti okom fotoaparata. Gastrobloger u toj prilici sklon je popustiti iskonskim nagonima i ignorirati razum koji tiho šapuće da bi trebalo odložiti hranu na trenutak, obrisati ljepljive masne ruke i na brzaka škljocnuti fotićem, pa se onda opet vratiti njumanju... Mental note: nositi više vlažnih maramica na put, razmisliti o patentiranju posebnih gastrokritičarskih rukavica ili navlake za fotoaparat...



Posluga: Simpatična i neuštogljena, brza i efikasna usluga. Ocjena: 4

Konačan sud: Oaza mira i janjetine. Svakako posjetiti. Sjedni, pet.

No najveća sreća i trenutak spoznaje došli su izvan Bukalete, nedaleko od parkirališta. Ogomno stablo duda. Ničijeg. Prepuno zrelih plodova. Moj prvi susret s dudom. O, nebesa! Slatkoća smokve i sočnost breskve u tijelu velike kupine!
Jedino što njegova supersočnost kao posljedicu ima obilno krvarenje po rukama za čije je ispiranje potrebno bar 4-5 temeljitih pranja ruku. Ne ići žderati dud prije odlaska na spoj ili poslovni sastanak:




Nakon duda više ništa neće biti isto! Sve ostalo voće u mom srcu zauvijek će biti tek blijeda sjena loznatskog duda. Naravno, mozak mi je odmah izvrtio sljedeće scenarije: pekmez od duda, štrudla od duda, dudovac (liker od duda) - molim dobre ljude da podijele sa mnom informacije o postojanju i dostupnosti istih proizvoda. Zašto dud nema istaknutije mjesto na voćnoprerađivačkoj sceni? Zašto se nismo ranije upoznali? Gdje je najbliži dudo? Toliko je marginaliziran da Gugl na upis riječi "dud" uglavnom izbacuje samo slike Dudua. Dudo, vratit ću se!



Uglavnom, nekakva pouka današnjeg posta bila bi da kad je sve jadno i crno, a onda te razgali nekakva sitnica poput duda, shvatiš da život ipak nije toliko loš. Da parafraziram Hladno pivo: nemoj sve poslat u ud kad imaš s kim otić na dud.

Post je objavljen 09.07.2009. u 17:49 sati.