"Žao mi je." Reza je i mislila to što je rekla.
"Žao mi je." Tri riječi. Izgovarala ih je šapatom, uvijek iznova, ali Mo je iza tih riječi osjećao ono što je Reza doista mislila: da je opet zarobljena. Jarčeva utvrda, njegovo selo u brdima, tamnica u Zamku mraka – toliko zatvora. Ovaj put ju je u zatvoru držala knjiga, ista ona knjiga koja ju je već prije bila zarobila. I nakon što joj je pokušala pobjeći, on ju je odveo natrag.
Alice pažljivo zatvori knjigu, ostavljavši knjižničnu oznaku u njoj. Riječi, koje je čitala na glas, samo su izlazile iz nje. Kao da ih ni ne izgovara. Kao da one same izlaze iz nje. Može se reći da nikad nije čitala na glas. Ni u jednoj ni u drugoj školi nije čitala. U osnovnoj školi, u koju je išla od prvog do četvrtog razreda, nije se javljala, a učiteljica ju nije ni primjećivala tako da nije ni mogla čitati. A kada bi čitala neku knjigu, čitala ju je u sebi. Jessica je također voljela čitati, ali najviše od svega voljela je pjevati. Svirala je klavir i gitaru te je uz to pisala pjesme. Upravo je sjedila u sobi i sjedila na krevetu i smišljala riječi za novu pjesmu.
Try to fit in a place,
The place where I don't belong.
The story beggin' in the place
The place that I didn't care.
Everywhere is good,
but here are the bad thoughts.
Everybody there are means,
No one is trying to wipe tears.
Sometimes, I want to create a new day,
then I'll feel better, I know.
Sometimes I want to feel better,
but can't because I didn't I.
Please, tell me lie,
Lie that I feel better now.
Please, tell me lie,
A lie that will help me now.
A lie that will come in, in my life.
In my life.
Odložila je olovku čuvši pištanje u glavi. Tek tada se sjetila da je ostavila Slušalicu za hitne slučajeve u uhu. I dobro je da je jer je pištanje značilo da je Vladar Onog Svijeta otkrio gdje se nalaze ona i Alice. Skočila je na noge tako nespretno da je skoro pala. Bilježnicu s pjesmama ponijela je sa sobom kao i olovku. Otišla je do Chrisove sobe koja je bila odmah do njezine. Chris je sjedio i nešto osluhivao.
"Internat! Odmah!" rekla je te brzinski otišla do Alicine sobe, koja je bila na kraju hodnika tako da je ipak malo duže trčala.
Alice je sjedila razmišljajući o tome ima li ona slučajno dar kao Mo ili Meggie. Jer, po svemu sudeći, samo je odjednom počela čitati na glas. Bez ikakvog povoda. A riječi su zvučale kao simfonija najzvučnijeg orkestra. Slično je bilo opisano i u 'Smrti od Tinte'. Bi li i ona mogla napisati nešto i tako spasiti cijeli svijet? Sumnjala je. Samo je znala da poslije knjige koju je pročitala hoće pokušati pisati neku priču. Svoju priču. Već joj se nekoliko dana vrti u glavi neka ideja koju bi željela prenijeti na papir, samo nije znala kako. Nije imala ni bilježnica, a kamoli olovke. Morat će pitati sestru ima li ona jer je ona uvijek nešto piskarala. I baš kada je pomislila na nju, pojavila se pred njezinim vratima sva izbezumljena.
"Slijedeće odredište: internat! Odmah!" rekla je te glavom bez obzira pošla prema ulaznim vratima. Alice je u čudu pogledala prema vratima, ali nije ni trenutka čekala. Istog trena se digla s kreveta te izašla na hodnik. Polako je došla do ulaznih vrata gdje ju je čekala njezina sestra. Smiješak je joj je proletio licem.
"Evo ti bilježnica i olovka. Znam da hoćeš pisati. Nakon 'Srca od Tinte' nitko ne ostaje ravnodušan." rekla je Jessica dodajući joj jednu veliku bilježnicu i olovku. Alice se osmjehnula. Zahvalila joj je te su izašli van. Dočekao ih je mlaz hladnog zraka. Krenuli su prema prilici koja ih je čekala pokraj tračnica. Bio je to Chris. On je izašao kroz prozor. Po običaju jer, on ipak nije običan, ali nije ni nešto kao vampir ili vukodlak. Potekao je iz jedne priče, tako da su mu se moći – nazovimo to tako – udvostručile u stvarnom svijetu. Bilo je još takvih učenika u Wittenbergu, samo što oni sada nisu tu i neće biti. Oni će moći živjeti sretan život dok ovaj trojac nikad neće.
"Sve stvari su već tamo." Jessica i Alice su se na taj komentar namrštile. "Ali sam vam ostavio gitare." rekao je Chris, a blizankama se odmah osmjeh našao na licu. Chris je izvadio dvije gitare. Naravno, i Alice je imala gitaru jer je svirala još odmalena.
Ušli su u vlak koji je stigao par sekundi kasnije. Blizanke su sjele zajedno u jedan kupe, a Chris ih je ostavio na miru, otišavši na kraj vlaka. Jessica je uzela svoju bilježnicu i olovku te počela razmišljati.
"Što to pišeš?" upitala je Alice pogledavši u bilježnicu. "Pjesme? Mogu li vidjeti?" Jessica je sa strahom dala Alice bilježnicu. Alice je pogledom prešla preko pjesme, a zatim je uzela gitaru, koja je za to vrijeme bila na podu kupea.
Pjevušila je pjesmu uz to svirajući na gitaru. Kada je zastala, primijetila je da ju Jessica zaprepašteno gleda. Alice ju je također pogledala, ali ne zaprepašteno.
"Čovječe, pa ti imaš isti moj glas. Daj približi bilježnicu." rekla je Jessica. Alice je približila bilježnicu prema svojoj sestri, zasvirala je i.... i onda se čula najljepša simfonija ikad stvorena od glasova. Glasovi su se stopili tako da su zvučali kao jedan. Ono malo ljudi što je bilo u vlaku, približilo se kupeu kako bi čuo i vidio tko to tako pjeva. Chris je, nadasve, bio prvi. Osmjehnuo je kad je vidio kako sestre zajedno pjevaju, uz gitaru. Kada su ga primijetile, blizanke su se nasmijale, a onda su nastavile opet pjevati i svirati.
*
Kada su stigli, pred njima se pojavio dvorac star tisućama godina. Počinjala je nova avantura. Avantura koju ove dvije blizanke nikada neće zaboraviti. Čak ni kad umru.
CLOSED
Ne pitajte zašto.... saznat ćete 18. 7. Da. Vratit ću se, ali ne ovdje. Neki me tamo nisu ni čitali, a neki jesu. Dakle, molim vas, nemojte me pitati zašto. Imam svoje razloge koji su vrlo jednostavni. Vratit ću se za osam dana. Također imam i razlog za to, a to ćete saznati onda. Alice ću najvjerojatnije nastaviti pisati na kompjuter.... to još moram odlučiti. Dakle... čujemo se za opsam dana =)
Veliki zagrljaj ostavljam***
Post je objavljen 09.07.2009. u 13:15 sati.