Sometimes,I really ask ma self...where the fuck we are living...???
What is this world?? It SUCKS!!!
No opet...pored svih onih groznih stvari uvijek nalazim neku radost.
Glupu ali je ipak radost.
Onako samo ujutro se budeći okrenuta na suprotnu stranu
sa nogama di mi inače glava i gledajući jutarnje sunce dok me muha
živcira do bola...a legla sam tako samo da bi navečer gledala onaj lijepi mjesec obavijen oblacima...a ko zna,možda mjesečarim pa si razbijem glavu ustajuči iz kreveta tresnuvši u otvoren prozor koji mi nad glavom.
Nije važno.
Vrijedilo bi za onaj pogled. Očarava.
I svijet se mi ponekad čini tako lijep...i tako okrutan.
I svi oni ljudi...volim ih...a ponekad nemogu da se ne prestanem zgražavat nad tom njihovom prokletom sebičnosću i prevelikom materijalistikom.
Možda to sve ovaj svijet čini tako lijepo i neodoljivo glupim...ali naglašavam...lijep i neodoljiv. heh
Dobro da nam Bog ne daje sve što tražimo.
Male svakodnevne stvari čine život tako iznvanrednim.
Čine li? Ili mi to samo ne primječujemo?
No ipak...kada u sebi skupljaš ogorčenost,
sreća če otići negdje drugdje...pa mi onda recite zbog čeg' nemate sreće....da da....pihh
Problem je što svatko želi živjeti na vrhu planine,
a sva sreća i rast događa se penjajući se na nju.
Kada bi svi to shvatili,da li bi svijet bio savršen?
Možda bi...ali nam nebi bio zanimljiv.
Pa neka je onda pobogu ovakav...ponekad loš,ponekad dobar.
Svi već nekako naučimo živjeti u njemu. =)
Dok se sreća ipak negdje promalazi...ima nade.